12 dobro poznatih, ali netočnih ‘činjenica’ o inteligenciji
12 dobro poznatih, ali netočnih ‘činjenica’ o inteligenciji
U svjetlu dokaza nastalih istraživanjem Britanskog psihologa Michael J.A.Howea, jasno je, da je cijeli niz proširenih uvjerenja i pretpostavki o inteligenciji jednostavno pogrešan, a to se posebno odnosi na slijedećih 12 uvjerenja:
1) Rana iskustva i prilike imaju velikog utjecaja na razine inteligencije. Roditelji i drugi mogu učiniti mnogo, kako bi pomogli djetetu da stekne mentalne vještine koje su povezane s visokim kvocijentom inteligencije.
2) Nije točno, da se inteligencija mlade osobe ne može promijeniti. Mnoštvo je dokaza o tome da se razina inteligencije u djece u povoljnim okolnostima značajno povećava. Nema razloga za vjerovanje daje one vještine koje procjenjuje test inteligencije teže promijeniti, nego druge sposobnosti koje djeca stječu.
3) Nije točno da muškarci i žene s niskim razinama inteligencije nisu sposobni za impresivna mentalna dostignuća. Brojni su primjeri ljudi s niskim kvocijentom inteligencije koji su uspješni u rješavanju složenih problema koji zahtijevaju kompleksno mišljenje.
4) Genetički utjecaji ne utječu izravno na inteligenciju, osim u rijetkim slučajevima u kojima se radi o specifičnim nedostacima. Nešto poput “gena za inteligenciju” ne postoji. Geni utječu na inteligenciju neizravno i na načine koji nisu neizbježni i ovise o prisutnosti drugih utjecaja.
5) Pogrešno je pretpostavljati da inteligencija može biti mjerena na način na koji se mjere osobine poput težine i visine. Uvjerenje da testovi inteligencije mjere prirođene mentalne kapacitete dovelo je do nerealističnih očekivanja od mentalnog testiranja.
6) Kvocijent inteligencije slab je faktor predviđanja uspjeha pojedinca u školovanju ili zvanju. U mnogim slučajevima druge vrste informacija omogućuju točnije procjene uspjeha u budućnosti.
7) Čak i kad kvocijent inteligencije predviđa uspjeh osobe u postizanju ciljeva u budućnosti, to je najčešće stoga, što je kvocijent inteligencije u korelaciji s drugim utjecajima koji su bolji faktori predviđanja, kao što su školovanje i obiteljsko porijeklo.
8) Kvocijent inteligencije kao rezultat testa nije ništa drugo do pokazatelja nečijeg uspjeha pri rješavanju određenog raspona mentalnih zadataka. Implikacija da postoj i samo jedna, sveopće važna, dimenzija inteligencije, pogrešna je, a osim toga, od nje i nema nikakve pomoći. Druge vrste inteligencije mogu biti jednako bitne.
9) Nema jedinstvenog procesa ili mehanizma u mozgu koji dovodi do toga da je netko više ili manje inteligentan. Vjerovanje u kvalitetu inteligencije, iz koje izvire pokretačka snaga koja ljude čini inteligentnima, pogrešno je. Kvocijent inteligencije je jednostavno pokazatelj mentalnih sposobnosti osobe: on ih ne objašnjava.
10) Prosječne razine inteligencije pojedinih naroda nisu konstantne. Bilo je velikih promjena od generacije do generacije, a i velikih poboljšanja u nekim manjinskim skupinama.
11) Na najvišim razinama kreativnog dostignuća, izuzetno visoki kvocijent inteligencije ne znači mnogo. Drugi faktori, uključujući maksimalnu posvećenost i visoku motivaciju, daleko su važniji.
12) Za razliku od tvrdnji takozvanih “stručnjaka” za inteligenciju, nije točno da se različite rasne skupine genetički razlikuju u inteligenciji. Rezultati istraživanja ukazuju na nepostojanje bilo kakvih genetičkih razlika koje bi imale izravnog utjecaja na kvocijent inteligencije.
Izvor/dodatno čitanje:
Michael J.A. Howe, IQ pod znakom pitanja, Jesenski i Turk, Zagreb
