Dogmatski biheviorizam protiv „teorije ljubavi“ (2.dio)

Dogmatski biheviorizam protiv „teorije ljubavi“ (2.dio)

„Što se tiče privrženosti i ljubavi –psiholozi nisu uspjeli u svojoj misiji. Ono malo što znamo o ljubavi u psihologiji ne premašuje jednostavna opažanja, a ono malo zapisa što imamo o ljubavi  je ionako bolje opisano od strane pjesnika i novelista“  Harry Harlow

Nakon što smo se u prvome dijelu upoznali sa biheviorizmom i njegovim glavnim predstavnicima, vrijeme je da upoznamo psihologe koji su se suprotstavili idejama dogmatskog biheviorizma. Oni vjeruju kako u živim bićima postoji „nešto više“, kako majka nije puki izvor hrane te kako su ljudi znatno kompliciranija i emocionalno razvijeniji.

Početak ovakvoga razmišljanja javlja se 50-ih godina prošloga stoljeća u SAD-u. Riječ je o  Harryu Harlowu (1905. – 1981.) koji se prvi pobunjuje protiv biheviorizmom dominiranog školovanja.  Inače rođen kao Harry Israel, školuje se na prestižnom Stanfordu kod psihologa Lewisa Rermana (na čije inzistiranje Harry Israel postaje Harry Harlow jer mu je novo ime zvučalo manje židovski i samim time mu davalo više izgleda da nađe posao.

Ne prihvaćajući ideje da jedino nagrada i kazna određuju naš um, Harry pokušava izgraditi laboratorij sa štakorima. Kako ne uspijeva u svojoj misiji, Harry odlazi na Sveučilište Wisconsin u Medisonu 1930. i u kućnom laboratoriju počinje uzgajati majmunčiće. Ubrzo primjećuje da majmunčići, otrgnuti od roditelja i odgajani u savršenoj čistoći i sterilnoj izolaciji, odrastaju u plašljive, nedruštvene i naočigled nesretne majmune. Također, nakon odrastanja, takvi majmunčići postaju bešćutni roditelji bez roditeljskih osjećaja prema vlastitim mladuncima.

Nedugo nakon prvotnih pokusa Harryu na pamet pada novi eksperiment s kojim bi majmunčićima ponudio izbor između krpene lutke koja ne nagrađuje i žičane lutke koja nagrađuje s mlijekom. Harlowove kolege su nemalo iznenađeni s tom idejom , dok eksperiment smatraju nepotrebnim. Upornost Harrya na kraju se ipak isplatila jer je uspio nagovoriti Roberta Zimmermanada izvedu pokus nakon kojega će majmunčiće kasnije moći iskoristiti za korisniji zadatak.

Eksperiment je organiziran tako da su u četiri kaveza smještene krpene lutke bez mogućnosti hranjenja maloga majmuna, dok su druge četiri lutke bile žičane s mogućnošću hranjenja. Ako je vjerovati Watsonu i Skinerru, majmunčići bi trebali žičani model asocirati s hranom i ubrzo ga zavoljeti. Odnosno, mali majmuni bi trebali ignorirati krpene lutke jer im oni ne daju prijeko potrebnu hranu za život.

Rezultati eksperimenta bili su zadivljujući. Majmunčići bi gotovo svo svoje vrijeme provodili kod krpenih „majki“ dok bi kod žičanih odlazili tek da popiju mlijeko i tako osiguraju svoje preživljavanje. Veoma poznata prikazuje maloga majmunčića kako se, pripijen stražnjim nogama na krpenu lutku, naginje preko da popije mlijeka od žičane majke.

Uslijedili su mnogobrojni slični pokusi – ljuljajuće majke draže su od nepokretnih, tople od hladnih i Harlow objavljuje svoje rezultate u svom inaguracijskom obraćanju Američkoj psihološkoj asocijaciji 1958., pod provokativnim naslovom „Priroda ljubavi“, pri čemu zadaje fatalan udarac skinnerizmu koji je sam sebe doveo do apsurdne tvrdnje da djetetova privrženost majci počiva na činjenici da je majka izvor hrane. Ljubav je više od puke nagrade i kazne; nešto je urođeno i pruža užitak u mladunčetovoj sklonosti toploj i mekoj majci.

„Čovjek ne može živjeti od milijeka“, ismijava se Harlow. „Ljubav je osjećaj kojega ne treba hraniti ni bočicom ni žlicom.“

Nedugo nakon znamenitoga Harlowovog govora, Martin Seligman stvara koncept „spremnog učenja“ (eng. prepared learning). Ovaj koncept je gotovo čista suprotnost utiskivanju. Možda ponajbolji primjer utiskivanja su mali guščići koji postaju fiksirani na prvu pokretnu stvar koju uoče. U najviše slučajeva riječ je o majci koju tada „slijepo“ slijede, no postoje slučajevi kada bi se guščići fiksirali uz čovjeka i pratili svaki njegov pokret kao da je riječ o njihovoj majici. Ovakvo ponašanje prvi je detaljno objasnio austrijski nobelovac Konrad Lorenz 1935. godine, on je shvatio da postoji malen vremenski prozor u kojem se takvo utiskivanje može zbiti. Ako je guščić mlađi od 15 sati ili stariji od 3 dana, do utiskivanja ne dolazi. Jednom imprintiran, ne može to promijeniti i ne može naučiti slijediti drugoga posvojitelja.

Za razliku od utiskivanja, kod spremnog učenja životinja se vrlo lako može naučiti bojati zmije, ali teško da se boji cvijeta. Ovu činjenicu dokazala je Seligmanova studentica i prva nasljednica Harlowa, Susan Mineka. Ona je 1980. na Wisconsinu projektirala pokus kako bi ispitala pojam spremnoga učenja. Prilikom izvođenja pokusa vodila se činjenicom, za koju se zna još od 1964., da se majmuni odrasli u labaratoriju ne boje zmija, dok se majmuni iz divljine od njih prestrave. Ako uzmemo to u obzir možemo zaključiti da nije moguće da su svi majmuni iz divljine imali loše iskustvo sa zmijom, jer je susret sa zmijom obično smrtonosan pa niti nemaju baš puno prilike za učenje na svojim greškama.

Zbog toga je Susan pretpostavila da majmuni moraju steći strah od zmija posredno, gledajući reakcije drugih majmuna na zmije. Majmuni koje je ona imala u laboratoriju, bez toga iskustva, ne stječu strah.

Da bi ispitala svoje hipoteze prvo je majkama iz divljine uzela šest mladunčadi majmuna rođenih u zatočeništvu i izložila ih zmijama dok majke nisu bile prisutne. Nisu se osobito plašili. Ako su trebali posegnuti za hranom preko zmije, brzo su to i učinili. Tada im je pokazala zmije u prisutnosti majki. Majčinu užasnutu reakciju – penjanje na vrh kaveza, glasno coktanje, mahanje ušima i grimase – djeca su odmah pokupila i trajno zadržala strah čak i od plastičnog modela zmije (kojime se Mineka služila u daljnjim eksperimentima).

Nakon toga je pokazala kako se može isto tako lako naučiti od nepoznatog majmuna kao i od roditelja, i dalje se lako prenosilo: majmun je mogao steći strah od zmija od majmuna koji je vlastiti strah isto tako naučio. U svojoj slijedećoj majstoriji Mineka je htjela vidjeti može li jednako lako dobiti majmuna da poduči naivnog majmuna strahu od nečeg drugog, recimo cvijeta. Problem je bio kako dobiti prvog majmuna da sa strahom reagira na cvijet. Minekin kolega Chuck Snowdon, joj predlaže da koristi novo izumljenu tehnologiju video traka. Ako majmuni mogu gledati snimke i učiti iz njih,onda se snimke mogu prepraviti tako da izgleda kao da se majmun učitelj’ boji cvijeta, dok je to zapravo snimka reakcije na zmiju.

Upalilo je. Majmuni su bez problema gledali snimke majmuna i reagirali kao da gledaju prave majmune. Potom je Mineka skrojila snimke tako daje donja polovica slike ubačena iz snimke druge scene. Tako je na snimkama izgledalo kao da majmun mirno uzima hranu preko lutke zmije ili da reagira s užasom na cvijet. Mineka je tada pokazala prepravljene snimke naivnim laboratorijskim majmunima. Na „prave” su snimke (strah od zmije, ravnodušnost na cvijet) reagirali tako da su brzo i pouzdano zaključili da su zmije zastrašujuće. Na „lažne” snimke (strah od cvijeta, ravnodušnost prema zmiji) majmuni su jednostavno zaključili da su neki majmuni ludi. Nisu stekli strah od cvijeća.

Ovo je, zajedno sa Harlowljevim žičanim majkama, jedan od vrhunskih trenutaka u eksperimentalnoj psihologiji. Ponavljalo ih se na mnogo različitih načina, ali svi zaključci uvijek jasno proizlaze: majmuni se vrlo lako nauče bojati zmija; ne nauče se lako bojati većine drugih stvari. Ukazuju da postoji udio instinktivnosti u učenju, isto kako utiskivanje pokazuje da ima udio učenja u instinktima. Minekin pokus su intenzivno preispitivali fanatični pobornici praznih ploča, očajnički mu tražeći manu, ali je do danas odolio svim pokušajima obezvrjeđivanja.

Pročitajte:

Znanost Blog, Dogmatski biheviorizam protiv „teorije ljubavi“ (1.dio), znanostblog.com, 2014.