Dunbarov broj
Dunbarov broj
Što je Dunbarov broj? Zašto ne možemo održavati stabilne društvene odnose s više od 150 ljudi?
Dunbarov broj, djelo britanskog antropologa Robin Dunbar, kreće od jednostavne pretpostavke. Primati – majmuni, čimpanze, babuni i ljudi – imaju najveći mozak među sisavcima. Poseban dio mozga ljudskih bića i drugih primata, područje zvano neokorteks, koje prerađuje složene misli i razmišljanje, golemo je u odnosu na druge sisavce.
Godinama su znanstvenici nudili različita objašnjenja za to. Jedna od teorija jest da su se naši mozgovi snažnije razvili jer su naši preci primati prikupljali hranu na složeniji način; umjesto trave i lišća, počeli su jesti voće, što zahtijeva naprednije misaone sposobnosti.
Da biste pronašli voće, morate putovati mnogo dalje nego kad se hranite lišćem, pa morate imati sposobnost zamišljanja mentalnih karti. Morate se brinuti o zrelosti plodova. Morate oguliti koru da biste pojeli plod itd.
Ta teorija pada u vodu kad pokušate usporediti veličinu mozga s obrascima hranjenja među primatima. Postoje primati koji jedu lišće i imaju velik mozak i primati koji jedu voće i imaju manji mozak, jednako kao što postoje primati s malim neokorteksom koji prelaze velike udaljenosti u potrazi za hranom i primati s velikim mozgom koji traže hranu blizu svojeg prebivališta. Pretpostavka o hrani može se lako osporiti.
Dunbarova teorija tvrdi da je veličina mozga primata povezana s veličinom skupine u kojoj žive. Ako proučite bilo koju vrstu primata (različite vrste majmuna i čovjekolikih majmuna), uočit ćete kako je, što je njihov neokorteks veći, veća i prosječna veličina skupine u kojoj žive.
Dunbar tvrdi da se mozak razvija i povećava kako bi obuhvatio složenosti većih društvenih skupina. Ako pripadate skupini od pet osoba, morate pratiti deset zasebnih odnosa: vaš odnos s drugom četvoricom u vašem društvenom krugu i šest drugih dvostranih odnosa između ostalih, taj način možete upoznati svakog do njih. Morate shvatiti dinamiku skupine, prilagoditi se različitim karakterima, usrećiti ih, udovoljiti tuđim zahtjevima za vašim vremenom i pažnjom itd.
Međutim, ako pripadate skupini od dvadeset osoba, morate pratiti 190 dvostranih odnosa: 19 u kojima vi sudjelujete i 171 ostalih članova skupine. To je petostruko povećanje u veličini skupine, ali 20-struko povećanje u količini prerađenih podataka potrebnih da “upoznate” druge članove skupine. Drugim riječima, čak i relativno malo povećanje u veličini skupine stvara značajan dodatni društveni i intelektualni teret.
Ljudska bića druže se u najvećim skupinama od svih primata jer su jedine životinje s mozgom dovoljno velikim da obuhvate tu složenu društvenu strukturu. Dunbar je razvio jednadžbu primjenjivu na većinu primata, u koju uvrštava omjer neokorteksa određene vrste – veličinu neokorteksa u odnosu na veličinu mozga – i dobiva očekivanu maksimalnu veličinu skupine.
Ako u jednadžbu uvrstite omjer neokorteksa za Homo sapiensa, dobit ćete veličinu skupine od 147,8 ili otprilike 150 osoba.
“Čini se kako broj 150 predstavlja maksimalan broj pojedinaca s kojima možemo uspostaviti istinski društveni odnos, pri čemu znamo tko je ta osoba i na koji je način s nama povezana. Drugim riječima, to su one osobe s kojima bismo slobodno popili piće da ih slučajno sretnemo u baru.”
Dunbar je proučio antropološku literaturu i otkrio da se broj 150 često ponavlja. Analizirao je 21 različito društvo lovaca i sakupljača o kojima postoje pouzdani povijesni dokazi, npr. Walbiri u Australiji, Tauade u Novoj Gvineji, Ammassalik na Grenlandu i Ona u Ognje-noj zemlji, i otkrio da je prosječan broj ljudi u njihovim naseljima bio 148,4.
Jednak obrazac može se uočiti i u organizaciji vojske. “S vremenom su vojni planeri prihvatili načelo koje kaže da funkcionalne borbene jedinice ne smiju biti značajno veće od 200 vojnika”, tvrdi Dunbar.
„Mislim da razlog tome nije samo način na koji zapovjednici u pozadini vrše nadzor i koordinaciju. Veličina jedinica ostala je na istom broj vojnika od Prvoga svjetskog rata usprkos napretku u komunikacijskoj tehnologiji. Čini se da su vojni planeri metodom pokušaja i pogrešaka tijekom stoljeća zaključili kako je teško ostvariti da se više od 200 osoba međusobno upozna i djeluje kao funkcionalna jedinica.“
Naravno, vojskom je moguće upravljati i s većim postrojbama, ali u tom slučaju morate propisati složenu hijerarhiju, pravila, odredbe i službene mjere kako biste dobili odanost i zajedništvo. S formacijama ispod 150 vojnika moguće je iste ciljeve ostvariti na neformalan način: “Kod skupina te veličine, moguće je provoditi naredbe i nadzirati nepropisno ponašanje izravnim kontaktima i na temelju osobne odanosti. To nije moguće ostvariti s većim skupinama.”
Vjerska skupina huteriti, koji su nekoliko stotina godina živjeli u samodostatnim poljoprivrednim kolonijama u Europi i od ranog 20. stoljeća u Sjevernoj Americi i koji su proizvod iste tradicije kao amiši menoniti, imaju strogo pravilo prema kojem se svaki put kad se broj kolonije približi brojki 150, dijele i ustanove novu koloniju.
“Čini se da je granica kod broja 150 najbolji i najučinkovitiji način organizacije zajednice”, rekao mi je Bili Gross, jedan od vođa kolonije huterita u okolici grada Spokanea.
“Kad se broj stanovnika poveća, ljudi postaju jedni drugima stranci.” Huteriti tu ideju nisu preuzeli iz suvremene evolucijske psihologije, jer to načelo primjenjuju stoljećima. Međutim, njihov način razmišljanja savršeno se podudara s Dunbarovom teorijom. Huteriti vjeruju kako se kod broja 150 događa nešto što se ne može definirati, ali ima vrlo jasne posljedice i preko noći mijenja prirodu zajednice.
“Ljudi u manjim skupinama čvršće su povezani. Među njima vlada zajedništvo, što je jako važno ako želite biti učinkoviti i uspješni u životu zajednice.”, rekao je Gross. “Ako se zajednica previše poveća, nestaje zajednički rad. Članovi nemaju dovoljno toga zajedničkog, postaju stranci jedni drugima i gubi se osjećaj zajedništva.”
Gross govori na temelju iskustva. Živio je u huteritskim kolonijama koje su došle blizu čarobnog broja 150 i na svojoj koži osjetio promjene. “Kad se zajednica poveća, stvara se neka vrsta klana. Dobijete dvije ili tri skupine unutar velike zajednice. To biste trebali spriječiti. Tada se treba razgranati u dvije kolonije.”
Izvori/dodatna čitanja:
ForaTv, Dunbar’s Number: Why We Can’t Have More Than 150 Friends, Video, 2010.
Zimo.co, Što je to Dunbarov broj?, Zimo Online, 2013.
Malcolm Gladwell, Točka preokreta, Moć konteksta (drugi dio), 2005.
