Efekt promatrača ili zašto ne pomažemo ljudima u nevolji?
Efekt promatrača ili zašto ne pomažemo ljudima u nevolji?
U slučaju nužde, većina ljudi vjerojatno želi biti u prometnom području kako bi imali veće šanse da im neko pritrči u pomoć. Suprotno popularnom mišljenju, biti okružen ljudima uopće ne garantira da će vam itko prići.
Psihološki fenomen koji se zove Efekt promatrača navodi da su veće šanse da ljudi nekome pomognu ukoliko u blizini nema nikog, ili ima jako malo ljudi. Znanstvenici ovo ponašanje zovu difuzija odgovornosti.
Najbolji primjer ovoga psihološkoga fenomena dolazi nam iz New Yorka kada je stradala mlade žene iz Queensa, Kitty Genovese, 1964. godine. U razdoblju od pola sata, njezin napadač napao ju je tri puta na ulici, dok je 38 njezinih susjeda gledalo taj prizor sa svojih prozora. Međutim, nijedan od tih 38 svjedoka nije nazvao policiju. Taj je događaj potaknuo niz međusobnih optuživanja te postao simbol hladnog i dehumanizirajućeg načina života u velikom gradu. Abe Rosenthal, koji je poslije postao urednik New York Timesa, opisao je taj slučaj u svojoj knjizi:
Nitko ne može reći zašto njih 38 nije podiglo telefonsku slušalicu za vrijeme napada na gospođicu Genovese, jer ni oni ne mogu odgovoriti na to pitanje. Međutim, možemo pretpostaviti da je apatičnost, tako tipična za stanovnike gradova, jedan od uzroka. To je gotovo stvar psihološkog opstanka kad smo okruženi milijunima ljudi. Kako bismo ih spriječili da nas stalno opterećuju i narušavaju našu privatnost, jednostavno ne obraćamo pozornost na njih, što je češće moguće. Ravnodušnost prema susjedu i njegovim problemima naučen je refleks života u New Yorku i drugim velikim gradovima.
To kontekstualno objašnjenje intuitivno nam ima smisla. Anonimnost i otuđenost velegradskog života čini ljude bezosjećajnima. Međutim, u slučaju Kitty Genovese istina je malo složenija i zanimljivija.
Dva njujorška psihologa – Bibb Latane sa Sveučilišta Columbia i John Darley sa Sveučilišta New York — proveli su niz istraživanja kako bi shvatili efekt promatrača. Uprizorili su različite hitne situacije kako bi vidjeli tko će priskočiti u pomoć. Iznenadili su se kad su vidjeli kako je čimbenik na temelju kojeg se najbolje mogla predvidjeti vjerojatnost pružanja pomoći bio broj svjedoka koji su vidjeli događaj.
U jednom eksperimentu, primjerice, Latane i Darley stavili su u sobu studenta koji je glumio epileptički napad. Kad je u drugoj sobi bila samo jedna osoba koja bi čula kako se u prvoj sobi nešto događa, ta je osoba priskočila u pomoć u 85 posto slučajeva. Ali, kad su svjedoci mislili kako postoje još četiri svjedoka koji su mogli čuti napad, priskočili su studentu u pomoć u samo 31 posto slučajeva.
U drugom eksperimentu, ljudi koji bi vidjeli da ispod vrata sobe izlazi dim prijavili bi to u 75 posto slučajeva kad su bili sami, no incident bi bio prijavljen u samo 38 posto slučajeva kad su bili u skupini. Drugim riječima, kad su ljudi u skupini, odgovornost za djelovanje se raspršuje. Ljudi pretpostavljaju da će netko drugi nazvati ili pretpostavljaju da, budući da nitko ništa ne poduzima, problem – glasovi koji upućuju na napad epilepsije, dim ispod vrata — zapravo nije ozbiljan. Po mišljenju psihologa Latanea i Darleya, u slučaju Kitty Genovese pouka koju trebamo izvući nije to što nitko nije nazvao policiju unatoč činjenici da je 38 ljudi čulo njezine vriske. Policiju nitko nije nazvao bas zato što je 38 ljudi čulo njezine vriske. Ironično je, no da je Kitty Genovese bila napadnuta u praznoj ulici sa samo jednim svjedokom, možda bi preživjela.
Drugim riječima, ključ koji dovodi do promjene ponašanja koje će navesti ljude da pomognu susjedu u nevolji ponekad leži u najsitnijim pojedinostima njihove neposredne životne situacije.
Izvori/dodatno čitanje:
Pixelizam, 5 Zanimljivih psiholoških eksperimenata – 1. dio (link), 2013.
Malcolm Gladwell, Točka preokreta, Tri pravila epidemije, 2005.
