Evolucija jezika i govora

Prevladavajuća teorija funkcije jezika jest da je pa evoluirao za pospješivanje komunikacije – razmjene informacija među pojedincima (Pinker, 1994). Razmjena informacija može biti korisna u gotovo neograničenom rasponu zadataka: upozoravanju prijatelja i obitelji na opasnost, obavještavanju saveznika o smještaju zrelih bobica, usklađivanju koalicije za lov ili rat, davanju uputa za izgradnju skloništa, alata ili oružja te mnogim drugima. Međutim, u prošlom su desetljeću predložene tri suprotstavljene teorije o funkciji jezika, a sve uključuju socijalne funkcije.

Prva je hipoteza socijalnog trača (Dunbar, 1996). Prema ovoj hipotezi, jezik je evoluirao da bi pospješio međusobno povezivanje pojedinaca unutar velikih grupa ljudi. Evolucionist Robin Dunbar tvrdi da je jezik evoluirao da bismo mogli pratiti složene mreže socijalnih odnosa: tko s kime ima spolne odnose, tko je koga prevario, kome možemo povjeriti tajnu, tko će biti dobar prijatelj ili koalicijski partner, koja savezništva pokazuju znakove raspadanja i koje na glasu zbog toga što nekome čini nešto. Dunbar smatra da je jezik oblik “socijalnog timarenja”. Kako je veličina grupe rasla, postalo je fizički nemoguće posvetiti potrebno vrijeme tjelesnom timarenju vlastitih saveznika, kao što se događa kod čimpanzi. Jezik je evoluirao da bi promicao socijalnu koheziju unutar velikih grupa putem trača u najširem smislu – razmjene informacija o tome tko kome čini što.

Hipoteza društvenog ugovora predstavlja još jednu ideju o porijeklu i funkciji govora (Deacon 1997). Prema ovoj hipotezi, problemi parenja su postali izraženiji s pojavom lova na krupnu divljač. Muškarci su morali svoje partnerice ostaviti samima dok love, riskirajući nevjeru i podložnost iskorištavanju. Jezik je evoluirao, prema ovoj ideji, da bi pospješio izričite bračne ugovore. Muškarci i žene su se mogli javno zavjetovati na bračne obveze, signalizirajući i partneru i svima ostalima u grupi da je nečiji partner (ili partnerica) nedostupan drugima. Ova se hipoteza susreće s ozbiljnim teškoćama: ona ne uspijeva objasniti kako se za početak, oblikuju kohezivne velike grupe, ne uspijeva objasniti zašto druge vrste izgleda uspijevaju riješili ove probleme parenja bez pribjegavanja jeziku te ne uspijeva objasniti zašto bračni ugovori tako često propadaju (Barrett, Dunbar i Lvcett, 2002).

Treća je hipoteza nazvana hipotezom Šeherezade, po glavnom liku iz Tisuću i jedne noći (Miller, 2000). Da bi spriječila da je on ubije, Šeherezada svake noći kralju priča tako zabavne priče da on svakog jutra odluči da je ne ubije. Prema ovoj hipotezi, veliki ljudski mozak je u osnovi poput paunova repa – organ koje je evoluirao spolnim odabirom da bi potencijalnim partnerima signalizirao superiornu prilagođenost. Zadivljujući potencijalne partnere humorom, dovitljivošću, egzotičnim pričama i magijom riječi, oni sa superiornim jezičnim vještinama imali su prednost pri parenju pred svojim mumljajućim suparnicima. Kao što Pinker i Bloom (1990) navode,

To što su plemenski poglavice često i nadareni govornici i visokopoligini je sjajan poticaj svakoj mašti koja ne može zamisliti kako bi lingvističke vještine mogle činiti darvinovsku razliku“ (str. 725).

img10845-tv0-1001-420

Nekoliko je teškoća s hipotezom o porijeklu jezika putem spolnog odabira. Spolno odabrane adaptacije obično pokazuju izrazitu spolnu diferencijaciju, dok muškarci i žene imaju podjednake jezične sposobnosti. Adaptacije razvijene spolnim odabirom obično se pojavljuju u pubertetu, u trenutku kada pojedinci ulaze u natjecanje za partnere, a jezik se pojavljuje prilično rano u životu, postajući vrlo usavršenim do dobi od tri godine (Fitch, 2005).

Iako se o ovim hipotezama ponekad raspravlja kao da su suprotstavljene ili kontradiktorne, posve je moguće da je jezik evoluirao tijekom vremena da bi riješio nekoliko različitih vrsta adaptivnih problema, koji god bio početni poticaj za njegovu pojavu. Jezik se zaista koristi i čini se dobro dizajniranim za razmjenu informacija i o fizičkom i o socijalnom svijetu (Cartwright, 2000). tako da ne možemo odbaciti glavnu teoriju o prijenosu informacija (Pinker i Jackendoff, 2005).

Međutim, nakon što je jezik jednom evoluirao, nema razloga vjerovati da bi odabir morao ograničiti uporabu jezika na njegovu prvobitnu funkciju. On je mogao dalje evoluirati, kroz uporabu  za socijalno povezivanje, nadzor varalica, udvaranje partnerima, oblikovanje bračnih ugovora te uspostavljanje primirja sa susjednim grupama. Mogao je također evoluirati da bismo utjecali na i manipulirali njima – što se naziva “makijavelističkom inteligencijom (Byrne i Whiten, 1988.). Empirijski je potvrđeno, na primjer, da ljudi rutinski rabe jezik i trač da bi manipulirali društvenim reputacijama, poput obezvrjeđivanja suparnika, u službi natjecanja za partnere (Buss, Dedden, 1990; McAndrew i Milenkovic, 2002; Schmitt i Buss, 1996).

Ukratko, iako su rana shvaćanja naglašavala prijenos ili razmjenu informacija kao evoluiranu funkciju jezika, vjerojatno je da je nakon toga jezik  dalje evoluirao, ili bio kooptiran, za rješavanje niza socijalnih adaptivnih problema. (Buss, 2006.)

Hrvoje Krpan

Neznanje je pogonsko gorivo znanosti

You may also like...