Finska obrazovna bajka

Početkom 1990-ih u vrijeme kada se finsko obrazovanje u svijetu smatralo prosječnim, finska ministrica obrazovanja posjetila je svoju kolegicu u susjednoj Švedskoj, gdje je, među ostalim, čula da će švedski obrazovni sustav do kraja toga desetljeća biti najbolji na svijetu. Finska je ministrica odvratila da Finci imaju mnogo skromnije ciljeve.

“Nama je dovoljno” rekla je, “da budemo bolji od Šveđana“.

Vjerojatno ni sama ministrica nije vjerovala u istinitost izrečenih tvrdnji, ali dvadesetak godina nakon posjete finski san se ostvario.

Finski učenici pokazuju bolje rezultate uz manju razinu stresa od svojih kolega iz drugih država. Razlika između najslabijih i najboljih studenata najmanja je u svijetu, a biti nastavnik u ovoj skandinavskoj državi prestižno je zanimanje (učitelji imaju isti status kao doktori i odvjetnici) za koje vam je potreban magisterij kako biste ostvarili potpunu subvenciju od države koja pokriva troškove obrazovanja svih učenika.

Generalni direktor Centra za međunarodnu mobilnost i suradnju (CIMO) u finskome Ministarstvu obrazovanja i kulture, Dr. Pasi Sahlberg napisao je knjigu “Lekcije iz Finske” u kojoj je istakao tri paradoksa Finskog obrazovnog sustava koje ćemo pobliže razmotriti u daljnjem tekstu.

Prvi paradoks:manje podučavanja, više učenja

Finsko iskustvo suprotstavlja se uobičajenoj logici unapređenja obrazovanja koja pokušava ispodprosječno postignuće učenika popraviti duljim školovanjem i dugotrajnom nastavom. Na primjer, ako učenici ne uče dovoljno matematike, to se obično rješava preinakom kurikuluma koji će propisati više sati nastave i više rada kod kuće. Takav raspored događaja automatski podrazumijeva više rada u učionici za nastavnike.

Kako Vas ne bih zamarao statističkim podacima iznesenim u knjizi, samo ću spomenuti kako Finska djeca u prosjeku u školama provode manje od 5500 sati, što je značajno manje od svjetskog prosjeka ili primjerice SAD-a gdje djeca provode oko 7500 sati u školi (izvor: OECD 2010.). Također, finski nastavnici u nižim srednjim školama provode u nastavi oko 600 sati godišnje (800 školskih sati od 45 minuta) ili četiri školska sata dnevno. Radi usporedbe, u SADu nastava prosječno traje 1080 sati, što je šest ili više školskih sati dnevno od 50 minuta.

Smanjenim obujmom nastave nastavnici imaju više vremena za planiranje, učenje i razmjenu ideja o podučavanje s kolegama. Povećanje domaćih zadaća također se ne smatra potrebnim, posebno ako učenici u njima rješavaju rutinske i nezahtjevne zadatke (što je čest slučaj u hrvatskim školama).

Kada se ovo uzme u obzir, uspje finskih učenika na međunarodnim testovima postaje nevjerojatan. Rezultati: PISA (Programme for International Student Assessment) – matematika, prirodne znanosti i rad na tekstu.

Rezultati za 2009. godinu:

Hrvatske, očekivano, nema među prvim mjestima. U matematici 2009. godine Hrvatska je zauzela 41. mjesto, znanosti 37. i radu na tekstu 36. mjesto.

Drugi paradoks: manje testiranja, više učenja

Razmišljanje povezano s globalnom obrazovnom reformom uključuje pretpostavku da su natjecanje, mogućnost izbora i učestalo vanjsko testiranje preduvjeti za poboljšanje kvalitete obrazovanja. Finski obrazovni sustav i ovu tvrdnju dovodi u pitanje. Učenici u Finskoj ne testiraju je na istovjetan način kao u drugim zemljama, no to ne znači da ne postoje procjene postignuća, upravo suprotno. Procjena postignuća učenika može se načelno podijeliti u tri kategorije. Prvu čini procjena učenikovih postignuća u razredu koju provodi sam nastavnik. Svi su nastavnici osposobljeni za osmišljavanje i primjenu različitih metoda procjene postignuća učenika u radu. Za procjenu postignuća u razredu nastavnih treba utrošiti mnogo izvannastavnog radnog vremena.

Drugu procjena postignuća čini opće vrednovanje napretka učenika nakon polugodišta. Učenik dobije svjedodžbu na kojoj mogu vidjeti uspjeh u svim predmetima kao i vladanje te zalaganje. O kriterijima ove procjene odlučuje škola na temelju nacionalnih smjernica za procjenu postignuća učenika.

Treće, u Finskoj postoje i vanjske procjene postignuća učenika. Redovite procjene na razini države provode se metodom uzorka koja uključuje oko 10% dobne skupine. Svake tri ili četiri godine procjenjuje se postignuće učenika u čitanju, matematici, prirodoslovlju i drugim predmetima.

Jedini standardizirani test u Finskoj je državna matura na kraju više srednje škole, tako da se učitelji mogu usredotočiti na podučavanje i učenje, bez uznemiravanja zbog čestih testova.

Treći paradoks: više pravednosti kroz veću raznolikost

Godine 2010. 4,7% stanovnika Finske bili su državljani rođeni izvan zemlje, odnosno finski im nije bio materinji jezik. Unatoč slabom poznavanju jezika i relativno velikom broju takvih slučajeva, djeca doseljenika smještena su u redovne škole. Stoga u tipičnom finskom razredu možemo vidjeti učenike različitih sposobnosti, interesa i etičkih pripadnosti (u nekim slučajevima broj djece useljenika iznosi i do 40% od ukupnog razreda). Kulturna raznolikost unutar finskoga društva upućuje na to da bi se odstupanja u znaju učenika među školama mogla povećati, no vrlo visoka postignuća ravnomjerno su raspodijeljena među razredima s isključivo finskom djecom i razredima s visokim postotkom djece useljenika.

DODATNO: Pasi Sahlberg – “Finnish Lessons: What can the world learn from educational change in Finland?” video