GMO – za i protiv
GMO – za i protiv [11 minuta čitanja]
„Pobornici genetski modificirane hrane kažu kako je ta tehnologija jedini način na koji možemo nahraniti brzorastuću svjetsku populaciju. Kritičar govore kako genetskim modifikacija samovoljno mijenjamo prirodu, te nas to dovodi do mnogobrojnih opasnosti. Tko je u pravu?“ – David H. Freedman
Za GMO smo čuli svi. Zapravo, velika je vjerojatnost da već imate čvrst stav u vezi genetski modificiranih organizama. Možda vaš stav nije baziran na točnim informacijama, možda problem niste pogledali s obje strane, ali najvjerojatnije ćete svoj stav zadržati unatoč svemu. Ipak, tvrdoglavosti nema mjesta u znanosti. Zbog toga svoje stavove ostavite postrani u sljedećih nekoliko minuta kako bismo zajedno razmotrili dobre i loše strane genetski modificiranih organizama.
TKO JE ZA, A TKO PROTIV GM HRANE?
Glavnina znanstvenika po pitanju sigurnosti genetski modificirane hrane opredijeljena je za jednu stranu. Uzmimo za primjer David Zilbermana s U.C. Barkley-a koji govori kako koristi GM usjeva znatno nadmašuju zdravstvene rizike koji se ionako nisu pojavljivali u dosadašnjoj praksi. Korištenje GM usjeva „smanjilo je cijenu hrane“, govori Zilberman. Ujedno, Zilberman vjeruje kako su GM usjevi povećali sigurnost farmera (zbog smanjenja korištenja pesticida), povećali prinose za 20 do 30 posto, te time omogućili preživljavanje siromašnog dijela pučanstva.
Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (The United Nations Food and Agriculture) procjenjuje kako ćemo trebati proizvesti 70 posto više hrane do 2050. kako bismo održali stalan rast svjetskog stanovništva. Uz to, klimatske promjene će plodno tlo učiniti znatno težim za obradu. GM usjevi , govori Ziberman, mogu dovesti do viših prinosa, mogu rasti na suhom zemljištu, opstati na visokim i niskim temperaturama te tolerirati kukce, bolesti i herbicide.
Unatoč takvim obećanjima, većina svijeta zabavljala se zabranjivanjem, ograničavanjem i izbjegavanjem GM hrane. Gotovo sav kukuruz i soja iz SAD-a su genetski modificirani, dok je u Europi ponešto drugačija situacija. Europska unija dopustila je korištenje samo za dvije vrste GM usjeva, a to su Monsantov MON810 kukuruz i BASF Amflora krumpir. Diljem Azije, uključujući Indiju i Kinu, vlade tek trebaju odobriti većinu GM usjeva, uključujući rižu otpornu na insekte koja daje više prinosa uz manje korištenih pesticida. U Africi, gdje milioni ljudi gladuju, nekoliko zemalja odbilo je uvesti GM hranu unatoč njenoj niskoj cijeni (koja je rezultat viših prinosa i smanjene potrebe za korištenjem vode i pesticida). Kenija je, unatoč općoj pothranjenosti pučanstva, zabranila GM usjeve u potpunosti. Niti jedna država nema definirane planove za uzgoj Zlatne riže, usjeva proizvedenog kako bi pružio veliku količinu vitamina A (veću nego kod špinata, iako riža normalno u sebi ne sadrži vitamin A), inače bitnog vitamina čiji nedostatak u organizmu uzrokuje više od milijun smrtnih slučajeva godišnje.
Četiri zemlje – SAD, Kanada, Brazil i Argentina- proizvode 90 posto GM hrane. Ostale zemlje Latinske Amerike ograđuju se od korištenja GM usjeva. Čak i u SAD-u sve su glasniji protivnici GM usjeva, u ovom trenutku 20 država razmatraju stavljanje oznaka na GM hranu.
Strah od GM usjeva ima dugu povijest. Javnost je bila zabrinuta u vezi GM hrane još od njenog nastanka 1970-ih na Sveučilištu u Washingtonu. Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je prvi GM usjev došao na tržište, Greenpeace, Sierra Club, Ralph Nader, princ Charles i mnogobrojne druge poznate ličnosti otvoreno su se počeli protiviti uvođenju GM usjeva. Posebno uznemireni postali su stanovnici Europe. Tako npr. ankete provedene 1997. u Austriji ukazuju nam kako čak 69 posto Austrijanaca GM hranu smatra izrazito rizičnom.
Zilberman vjeruje kako negativan stav Europljana utječe na afričke zemlje i tu vidi glavni razlog nepovjerenje Afrikanaca u GM usjeve koji im mogu spasiti život. U Europi prevladava razmišljanje kako GM usjevi nisu ‘dokazano sigurni’.
Kakogod, ako upitamo medicinske istraživače saznat ćemo da ništa ne možemo proglasiti ‘dokazano sigurnim’. Sve što možemo učiniti, unutar znanstvenih istraživanja, je pokušati pronaći značajan rizik koji sa sobom nose GM usjevi. Za sada, takvo što kod GM usjeva nije pronađeno.
SELEKTIVNI UZGOJ VS. GM HRANA
Selektivni uzgoj usjeva , unatoč nedvojbenoj izmjeni genoma biljaka, postoji oko tisuću godina. Obična pšenica već dugo je isključivo ljudski projektirana biljka. Gotovo 60 godina znanstvenici koriste tehnike mutageneze kako bi ispremetali DNK biljke uz pomoć radijacije i kemikalija, kreirajući pri tomu pšenicu, rižu, kikiriki i kruške kakve danas poznajemo. Ovakva praksa izazvala je malo prigovora znanstvenika i šire javnosti, te se uz nju ne vežu nikakvi zdravstveni problemi.
Razlika između GMa i selektivnog uzgoja je u tomu što kod GM tehnologije znanstvenici u genom mogu unijeti pojedini gen iz drugih vrsta biljaka, bakterija, virusa ili životinja. Pobornici vjeruju kako ovakav napredak u preciznosti čini tehnologiju mnogo sigurnijom i manje sklonom iznenađenjima.
Iako se može činiti jezivim dodavati viruse u DNK biljke, zapravo, to nije ništa neuobičajeno. Virusi su ulazili u DNK biljaka, kako i u ljudski DNK, milijunima godina. Oni obično unesu gen drugih vrsta, što je razlog zašto je naš genom krcat genetskim nizovima koji potječu od virusa.
„Kada kritičari GM kažu kako gen u prirodi ne prelazi barijere između vrsta, to jednostavno govori o njihovoj neinformiranosti“, kaže Alan McHughen, molekularni genetičar sa Sveučilišta U.C. Riverside.
Pšenica je npr. hibrid nastao miješanjem dvije vrste. „Majka priroda to radi cijelo vrijeme, kao i konvencionalni uzgajivači biljaka“, pojašnjava McHughen.
Može li konzumiranje biljaka s izmijenjenim genima omogućiti novom DNK-u da uđe u naš DNK? Teoretski, ta mogućnost postoji, ali je malo vjerojatna. Znanstvenici nikad nisu pronašli genetski materijal koji može preživjeti put kroz ljudski probavni sustav. Uz to, mi smo izloženi virusima i bakterijama čiji geni završe u GM hrani. Bakterija B. thuringiensis, koja proizvodi proteine kobne za insekte, je ponekad dio prirodnih pesticida u ekološkoj poljoprivredi.
U svakoj slučaju, ljudi su konzumirali gotovo bilijun obroka koji sadrže modificirane sastojke tokom nekoliko proteklih desetljeća. Niti jedan potvrđeni slučaj bolesti za sada nije pripisan genetskim izmjenama organizma.
NARUČIVANJE ISTRAŽIVANJA OD STRANE MULTINACIONALNIh KOMPANIJA
Kritičari često odbacuju istraživanja proizašla iz SAD-a, u vezi sigurnosti GM hrane, ponajprije zbog toga što su ova često financirana, ili čak provedena, od strane kompanija kao što su Monsanto. Oni pri tomu zanemaruju činjenicu kako mnoga istraživanja dolaze od Europske komisije, administrativnog tijela Europske unije, koje je financiralo 130 istraživačkih projekata vođenih od strane 500 nezavisnih timova kojima je bio cilj procijeniti sigurnost GM usjeva. Niti jedno istraživanje nije pronašlo bilo kakav poseban rizik prouzrokovan od stane GM usjeva.
Mnoštvo drugih značajnih skupina istraživača došlo je do identičnih zaključaka. Američka udruga za napredak znanost (Association for the Advancement of Science), Američka medicinska udruga (American Medical Association) i Nacionalna akademija znanosti (National Academy of Sciences)također su podržali GM usjeve. Američka uprava za hranu i lijekove (The U.S. Food and Drug Administration), zajedno s kooperantima iz nekoliko drugih zemalja, u nekoliko je navrata provela opsežna istraživanja i zaključila kako GM usjevi ne predstavljaju posebnu prijetnju ljudskom zdravlju. Uz sve ovo, treba dodati i desetke zasebnih akademskih istraživanja koji podupiru gore navedene zaključke.
Protivnici genetski modificirane hrane ukazuju na pregršt istraživanja koji pokušavaju istaknuti potencijalne sigurnosne probleme. Recenzenti su demantirali gotovo svako takvo istraživanje, npr. 1998. objavljeno je istraživane biokemičara Arpada Pusztaia (Rowett institut) koje je pokazalo kako štakori hranjeni GM krumpirom pate od sporijeg rasta i lošijeg imunološkog sustava. Problem u ovoj studiji je u tomu što krumpir kojime su štakori hranjeni nije namijenjen za ljudsku uporabu. Zapravo, on je proizveden isključivo zbog daljnjih istraživanja. Rowett institut kasnije je, zbog očiglednih greški tokom istraživanja, eksperiment proglasio nevažećim i kaznio Pusztaia zbog načinjenih propusta koji su nanijeli štetu institutu.
Posljednje u nizu anti-GM istraživanja proveo je tim predvođen Gilles-Eric Saraliniem sa Sveučilišta u Caenu. Oni su pronašli kako štakori hranjeni GM kukuruzom lako razviju rak. Kritičari su Seraliniu našli mnoštvo zamjerki u istraživanju, npr. previše se oslanjao na soj štakora koji lako razviju tumor, nije koristio dovoljno štakora, nije uključio odgovarajuće kontrolne grupe i priložio mnoge detalje iz eksperimenta (uključujući kako je analiza izvedena). Nakon svih recenzija, Europska agencija za sigurnost hrane (European Food Safety Authority) odbacila je sva otkrića ovog istraživanja. Nekoliko drugih europskih agencija došlo je do istog zaključka.
„Da je GM kukuruz toliko otrovan, netko bi to do sada već primijetio“, komentira McHughen Saralinieva istraživanja.
PUT PREMA NAPRIJED
Na početku teksta već smo napomenuli kako se strane u GM debati teško mijenjaju i kako sredina često ne postoji, ali možda je upravo to najbolje stajalište. Možda treba nastaviti s distribucijom GM hrane uz održavanje, ili poboljšavanje, kontrolnog testiranja GM usjeva. Zasigurno u budućnosti moramo brinuti o zdravstvenom i ekološkom utjecaju GM usjeva, što naglašava i Gregory Jaffe iz Centra za znanost i društveni interes (Center for Science in the Public Interest), te dodaje: „Trebamo poboljšati nadzor hrane u cijelosti“.
David Schubert, koji vodi laboratorij stanične neurobiologije na Salk institutu u Kaliforniji, slaže se s gore navedenim tvrdnjama, ali ističe: „Devedeset posto znanstvenika s kojima sam razgovarao pretpostavlja kako se nad GM biljkama provode istovjetni testovi kao i kod novih lijekova. To jednostavno nije točno, iako bi tako trebalo biti.“
S tim se ne slaže McHughen koji smatra da se i sadašnje testiranje provodi relativno sporo, što onemogućuje brže uvođenje novih GM usjeva. No, zbog sve većeg otpora od strane vlade i potrošača , čini se kako bi dodatno testiranje moglo biti kompromis koji bi trebali napraviti radi općeg dobra.
Izvori/dodatna čitanja i gledanja:
Video:
How genetically modified crops are made
Peter Pringle, Food, Inc.: Mendel to Monsanto—The Promises and Perils of the Biotech Harvest, Simon & Schuster, 2003.
Martin Enserink, Tough Lessons from Golden Rice, Science, 2008.
Natasha Gilbert, Case Studies: A Hard Look at GM Crops., Nature, 2013.
David H. Freedman, Are Engineered Foods Evil?, Scientific American, 2013.
