Inteligencija – što nas (ne)čini briljantnima?

by Hrvoje Krpan · Published 23 kolovoza, 2013 · Updated 3 listopada, 2013

„Majka Priroda sigurno nije povjerila određivanje naših intelektualnih sposobnosti slijepoj sudbini jednog ili više gena. Dala nam je roditelje, učenje, jezik, kulturu i obrazovanje s kojima ćemo se sami programirati.“

Riječi su ovo Matta Ridleya kojima se ukratko može sažeti trenutno stajalište većine znanstvenika po pitanju nasljednosti/stečenosti inteligencije. Iako ćemo po Internetu sresti mnogobrojne definicije, ne postoji univerzalna definicija inteligencije. Je li inteligencija brzina mišljenja, sposobnost rasuđivanja, pamćenje, font riječi, sposobnost snalaženja u novim situacijama, energija ili jednostavno glad za intelektualnom potragom zbog koje ga se ocjenjuje inteligentnim? Pametni ljudi mogu biti iznenađujuće ograničeni u nekim stvarima.

POVIJEST ZABLUDA

Povijest mjerenja inteligencije otkriva nam razne manipulacije vođene ideološkim ciljevima, a cijela ideja određivanja inteligencije započinje 1911. s Francuzom Alfredom Binetom.

Binet je namjeravao podići nivo znanja u zabačenim osnovnim školama, te je došao na ideju mjerenja moždanih kapaciteta uz pomoć ljestvice za mjerenje inteligencije. Ljestvicu je osobno smislio, a test je pokazao kako su djeca iz imućnih porodica bila superiorna. Siromašna djeca su, prema vjerovanju tadašnji stručnjaka, jednostavno gluplja i samim time siromašna. Prema današnjim standardima, ljestvice koje je koristio Binet krajnje su neadekvatne, tako da do pravih rezultata nije ni moglo doći.

Niti u Americi situacija s mjerenjem inteligencije nije bila nimalo bolja. H.H.Goddart počinje primjenjivati Binetove testove na Amerikancima i budućim Amerikancima. Goddart olako zaključuje da ne samo da su mnogi useljenici „slaboumni“, nego da ih izvježbano oko na prvi pogled prepoznaje kao takve. Jasno je da su rezultati Goddarta bili upravo onakvi kakve je on želio dobiti, testovi su bili krajnje subjektivni i pristrani tadašnjim vrijednostima Amerike. Goddard i njemu slični zanemarivali su utjecaj okoliša na ljudske sposobnosti do te mjere da su ljudi koji ne govore engleski morali ispunjavati upitnike sastavljene na engleskom, a isto tako i nepismeni koji su prvi put u životu držali olovku u ruci.

Rezultati Goddarta i Roberta Yerkesa (koji je na sličan subjektivan način mjerio inteligenciju u američkoj vojsci) uvelike su pridonijela odluci Kongresa 1924.godine da se strogo odredi broj useljenika iz južne i istočne Europe uz obrazloženje da su ti useljenici gluplji od „sjevernjaka“ koji su prevladavali u američkom pučanstvu do 1890.godine. Ciljevi zakona nisu imali nikakve veze sa znanošću. Bio je to više izraz rasnih predrasuda i zaštitništva saveza država opravdan nadriznanošću mjerenja inteligencije.

Ne iznenađuje da su analitičari prosudili kako Goddart i Yerkes nisu uopće u pravu. Uostalom, na razinu inteligencije može utjecati obrazovanje pa bi, možda, psihologija trebala krenuti od pretpostavke da inteligencija uopće ne sadrži nasljedne čimbenike: sve je stvar obrazovanja?

Zasigurno ne, uzmimo za primjer brazilsku djecu koja žive na ulici i izrazito su loša u školskoj matematici, ali zbog toga nisu ništa nevještija od svojih vršnjaka u onoj vrsti matematike koja im treba u svakodnevnom životu. Djeca iz Zambije dobro rješavaju IQ test kod kojeg se primjenjuju modeli od žice, ali im ide loše kad im za ispit treba olovka i papir. Kod engleske djece je obrnut slučaj.

Utjecaj obrazovanja najbolje se može ispitati na primjerima blizanaca odgojenih u različitim obiteljima. Jedan od najpoznatijih ovakvih slučajeva je slučaj blizanki Amy i Beth iz New Yorka. Slučaj je predvodio freudovac Dr. Peter Neubauer koji je Amy stavio u obitelj siromašne, pretile, nesigurne majke bez ljubavi, dok je Beth bila smještena u bogatu obitelj smirenih i veselih roditelja. Amy je očekivano izrasla u neurotičnu i zatvorenu osobu, ali iznenađuje da je i Beth također izrasla u neurotično i zatvorenu osobu, unatoč idealnim uvjetima odrastanja. U ovom slučaju istraživači su u želji da dokažu superiornost odgoja na razvoj djeteta dokazali upravo suprotno.

Neki drugi psiholozi poput Sir Cyril Burta nisu se tako jednostavno pomirili s činjenicom da su dobili neželjene rezultate. Burt je bez oklijevanja lažne blizance predstavljao kao prave i time manipulirao rezultatima istraživanja. Čitava prevara razotkrivena je tek nakon njegove smrti, tridesetak godina nakon što je dobio počasnu titulu viteza britanskog monarha.

POTRAGA ZA ‘GENOM INTELIGENCIJE’

Ovaj podnaslov ne trebamo shvatiti doslovno. Zasigurno ne postoji jedan gen odgovoran za inteligenciju. Jednako tako ne postoji niti gen za sreću, uspjeh, depresiju i ostale pojave, ma koliko nas lokalni portali uvjeravali u to na osnovu krivog tumačenja znanstvenih radova. Genetika ne djeluje na takav način i zasigurno nije tako jednostavna.

Općenito je među znanstvenicima prihvaćeno mišljenje da je glupo nazivati neki gen prema bolesti. Najbolji primjer za to je gen IGF2R, ovaj gen povezan je s rakom jetre, da bi ga kasnije Robert Plomin povezao s inteligencijom. Robert je promatrao osobito nadarenu djecu od 12 do 14 godine. Ova genijalna djeca položila su ispite pet godina prije vremena i uvrstili se u 1% najboljih s kvocijentom inteligencije oko 160. Logično je očekivati kako su upravo oni najbolji kandidati za pronalazak gena odgovornih za inteligenciju.

Plominova ekipa uzela je uzorak krvi svakog djeteta i pronašla djelić na dužem kraku kromosoma 6 čiji su se nizovi često razlikovali od sekvencije kod drugih ljudi. Riječ je o velikom genu s ukupno 7343 slova, a čak i ako je Plomin bio u pravu ovaj gen će biti jedan od mnogih koji mogu utjecati na inteligenciju na najrazličitije načine. Sam Plomin iz istoga istraživanja ukazao je na još desetak gena koji utječu na inteligenciju.

OKVIRNI ZAKLJUČCI

Još jednom možemo zaključiti kako na stupanj inteligencije utječu geni, ali i odgoj. Niti jedno od to dvoje ne može biti isključivi razlog visine djetetove inteligencije. Imajući to na umu znanstvenici su pokušali odrediti omjere utjecaja gena i odgoja. Zaključci ovakvih istraživanja govore nam kako se pola IQ-a nasljeđuje, manje od jedne petine je utjecaj okruženja koje smo dijelili sa braćom/sestrama/općenito obitelj. Ostatak se odnosi na razvoj u maternici, školu i vanjske utjecaje kao što su vršnjaci.

No, prema riječima britanskog znanstvenika Ridleya čak ni ovo nije u potpunosti vjerodostojno. Ne samo da se naš IQ mijenja s godinama, mijenja se i njegova nasljednost. Utjecaj gena povećava se odrastanjem i skupljanjem iskustva. Nasljednost kvocijenta inteligencije u djetinjstvu je oko 45% dok u kasnijoj adolescentnoj dobi naraste na 75%. Tijekom odrastanja postupno izražavamo svoju urođenu inteligenciju i napuštamo utjecaje koje su nam drugi nametnuli. Radije odabiremo okruženja koja odgovaraju našim urođenim sklonostima nego što prilagođavamo naše urođene sklonosti okruženju u kojem smo se našli.

Ovo mišljenje dokazuje nam dvije bitne stvari: