Kako Google mijenja naš mozak?
Kako Google mijenja naš mozak?
Tisućama godina ljudi su se oslanjali jedni na druge kako bi došli do novih informacija. Danas, uz sveprisutnost Interneta ponajviše se oslanjamo upravo na njega da bi došli do novih spoznaja. Ova dramatična promjena mijenja način na koji doživljavao svijet oko nas.
Zamislimo da bračni par primi poziv na rođendansku zabavu. Kroz dugi suživot supružnici već znaju što učiniti sljedeće. Jedan partner će se pobrinuti za odjeću, dok će drugi upamtiti točan datum i mjesto održavanja zabave.
Do određenoga stupnja svi se oslanjaju na pamćenje drugih. Čim dobijemo novu informaciju, mi automatski, među članovima naše grupe, podijelimo odgovornost za pamćenje određenih činjenica i koncepata. Neke stvari ćemo zapamtiti mi, ali neke druge će upamtiti naši kolege na koje se možemo osloniti.
Ovakva podjela oslobađa naše kognitivne resurse koji bi u suprotnom slučaju bili zauzeti pamćenjem mnogih informacija. U zamjenu, mi koristimo neke od neiskorištenih resursa kako bi povećali naše znanje u našem uskom području posla. Podjela memorije povezuje grupu – bilo koji pojedinac bio bi nepotpun bez mogućnosti suradnje s grupom.
Tendencija distribucije informacija kroz „transaktivni memorijski sustav“ razvijena je kroz izravnu međusobnu interakciju koja danas polako nestaje. Razvojem Interneta sve više informacija pohranjujmo ‘u oblak‘ ili nalazimo na web tražilicama tako da posredstvo druge osobe gubi značaj. Osim toga, Internet umanjuje značaj pamćenja važnih činjenica. U psihologiji, ovakva pojava naziva se Google efekt.
NOVI PARTNER
Nedavno obavljeni eksperiment demonstrira do kojeg stupnja Internet zamjenjuje prijatelja, ili člana obitelji, kao partnera u pamćenju dnevnih zadataka. Batsy Sparrow sa Sveučilišta Columbia, Jenny Liu sa Sveučilišta Wisconsin-Madison i Daniel M. Wagner sa Sveučilišta Harvard zamolili su ispitanike da prepišu 40 lako pamtljivih činjenica na računalo (npr. Nojevo jaje je veće od njegovog mozga). Polovici ispitanika rečeno je kako će njihov rad biti spremljen na računalo, dok je drugoj polovici rečeno kako će njihov rad biti izbrisan. Dodatno, polovini svake grupe rečeno je da probaju zapamtiti informacije, bez obzira hoće li one biti pohranjene na računalo ili ne.
U istraživanju je otkriveno kako su osobe koje su vjerovale kako će njihov rad biti spremljen na računalo znatno lošije zapamtile ispisane činjenice. Ljudi su se ponašali prema računalo kao prema transaktivnom memorijskom partneru.
Ono što najviše iznenađuje je to da je ova tendencija nastavljena i kod ljudi kojima je izričito bilo rečeno da zapamte informaciju. Čini se da je sklonost oslanjanja na digitalne izvore toliko jaka da lakše zaboravljamo važne informacije u prisustvu moderne tehnologije.
Drugi eksperiment istog tima istraživača pokušao je odrediti koliko se oslanjamo na Internet kada pokušavamo odgovoriti na postavljeno pitanje. Kako bi testirali ovu ideju, psiholozi su koristili tzv. Stroop zadatak gdje ispitanici istražuju niz riječi različitih boja i moraju identificirati boju riječi bez obzira na njeno značenje. Mjerenjem brzine imenovanja pojedine boje istražitelji mogu reći do koje razine zadana riječ okupira pozornost ispitanika. Ukoliko relativno sporo imenuju boju, istraživači pretpostavljaju kako je značenje riječi relevantno za nešto o čemu oni razmišljaju. Na primjer, ljudi koji nisu jeli 24 sata, sporije imenuju boju riječi čije značenje ima veze s hranom. Zbog toga što je značenje riječi vezano uz ispitanikove trenutne pogrebe, te riječi je gotovo nemoguće ignorirati i samim time one izazivaju sporu reakciju.
U eksperimentu, ispitanici su riješili dva Stroop zadatka od kojih se jedan sastojao od lakih pitanja, dok je drugi bio sastavljen od težih. Riječi u testu su bile povezane ili s Internetom – npr. Google je bio crvenim slovima, Yahoo plavima – ili s imenima brandova – npr. Nike je bio žute boje, Target zelene.
SVEZNAJUĆI PRIJATELJ
Posebno zanimljivi rezultati došli su nakon rješavanja težega testa na kojem su ispitanici imali problema sa samostalnim odgovaranjem na pitanja (primjer težeg pitanja – imaju li sve zemlje najmanje dvije boje na zastavi?).
Ispitanici su odgovarali značajno sporije na pitanja koja su bila u bojama riječi povezanih s Internetom. Navodno, kada se suočimo s pitanjem na koje ne znamo odgovoriti, naš prvi impuls nam govori kako informaciju trebamo potražiti na Internetu – našem sveznajućem prijatelju koji nam može odgovoriti na sva pitanja.
Dok svoju odgovornost preusmjeravamo na Internet, možda ujedno zamjenjujemo druge potencijalne memorijsko transaktivne partnere – prijatelje, članove obitelji i druge – s naizgled sveznajućim digitalnim oblakom.
Izvori/dodatno čitanje:
Daniel M. Wegner, Transactive Memory: A Contemporary Analysis of the Group Mind, Theories of Group Behavior,1986.
Betsy Sparrow, Google Effects on Memory: Cognitive Consequences of Having Information at Our Fingertips, Science, 2011.
Daniel M. Wegner, Adrian F. Ward, How Google Is Changing Your Brain, Scientific American, 2013.
