Kraj privatnosti na Internetu [10 minuta čitanja]

Nije potrebno tragati za primjerima cyberbullying izvan Hrvatske. U državi u kojoj 2,5 milijuna ljudi koristi Internet svjedoci smo nesnosnih komentara anonimnih korisnika. Na stranu primitivno nacionalistička prepucavanja putem komentara na Youtubeu, dovoljno je pogledati na bilo koji forum da shvatimo kako mržnja dobije krila iza anonimnih nadimaka.

Društvene mreže poseban su problem, grupe kao što su „Vinkovačke kurve“ ne samo da su odraz primitivizma, veći one mogu nanijeti ozbiljnu štetu djevojkama koje se nasumično pojavljuju na tim fan stranicama. U najnovijem primjeru smrti Dolores Lambaše vidimo kako i smrt može izazvati provalu mržnje anonimnih korisnika.

Portali vođeni ekonomskom isplativošću često zažmire na uvredljive komentare. Jasno, trolovi donose velik broj posjeta, što ima i logike i smisla. Uostalom, tko će se zanemarivati tuđim životima i pisati agresivne komentare ako ne osobe koje vlastitog života nemaju? Nisam psiholog, ali ne vjerujem da bi takvo ponašanje bilo svojstveno ispunjenim i sretnim osobama.

Portali izvan našeg područja sve više odustaju od anonimnih komentara. Huffington Post još se u kolovozu ove godine odlučio na takav postupak, dok je popularni magazin, Popular Science, s 141-godišnjom tradicijom potpuno zabranio komentiranje na svojim stranicama prije mjesec dana. Naravno, ovoj odluci prethodilo je istraživanje u kojem je profesor Dominique Brossard zaključio kako uvredljivi komentari usmjeravaju diskusiju i mijenjaju percepcije čitatelja o samom članku.

Kako se rasprava o anonimnosti na Internetu ne bi svela na prozivanje trolova, svjesni smo i druge strane. Obični korisnici često su zabrinuti zbog najezde na njihovu privatnost. Zabranjivanje anonimnih komentara jedna je stvar, ali koliko privatnosti prosječan korisnik ima na Internetu? Hoćemo li uskoro morati dati otisak prsta prije pristupa mreži? Mnogi govore kako je takvo vrijeme veoma blizu i kako se približavamo kraju bilo kakve anonimnosti na Internetu. Ako takvo vrijeme ubrzo nastupi, znači li to da ćemo se riješiti trolova i nepotrebnih komentara ili je to pak čisto oduzimanje prava korisnika Interneta?

ŠTO GOVORE ISTRAŽIVANJA?

Da li ono najgore u nama izlazi na površinu kada su naši postupci odvojeni od posljedica? Filozofi su stoljećima prije nastanka Interneta pokušavali pronaći odgovor na ovo pitanje. U istraživanju iz 1976. psiholog Ed Diener je ustanovio da djeca  čija su lica skrivena iza maske tokom Noći vještica kradu više slatkiša od onih čija su lica otkrivena.

Ovaj problem skrivenog identiteta definitivno je eksplodirao pojavom Interneta. Anonimnost, kao jedan od ključnih principa Interneta, omogućuje (ili je omogućavala) slobodnu komunikaciju osobama koje su, na primjer, progonjeni zbog svojih  vjerskih ili političkih stajališta. Negativna strana anonimnosti zasigurno je veća razina agresivnosti koja za sobom često povlači rasističke, seksističke i nacionalističke ispade.

Kako bi smanjili online zlostavljanje, mnoge društvene mreže inzistiraju na korištenju pravog imena i prezimena. „Postoje mnogobrojni dokazi kako povezivanje sa stvarnim imenom mijenja ponašanje pojedinca“ , govori psiholog Adam Joinson sa Sveučilišta u Bristolu.

Unatoč tomu, ukidanja anonimnosti prilikom komentiranja nije značajno smanjilo broj zlobnih komentara. Jedan od razloga zašto ‘politika pravih imena’ nema previše učinka su e-mail adrese za jednokratnu upotrebu i brzi načini registracije. Rezultati ankete objavljeni prošlog mjeseca od strane Pew istraživačkog centra iz Washingtona govore kako je 26 posto ispitanika koristilo privremenu e-mail adresu, dok 18 posto ispitanika koristi lažno korisničko ime. Ova anketa donekle objašnjava situaciju na Facebooku gdje je do sada, prema procjenama, napravljeno 80 milijuna lažnih profila.

Čak i kada korisnici upotrebljavaju pravo ime, njihovo ponašanje nije mnogo bolje. Prošle godine Noam Lapidot-Lefler i Azy Barak sa Sveučilišta Haifa u Izraelu proveli su istraživanje na 142 volontera koje su podijeliti u parove i dali im zadatak da razriješe određene probleme. Trećina parova imala je otkrivena imena, druga trećina je mogla vidjeti svog para, dok su preostali sudionici uspostavili kontakt očima sa svojim parom.

Istraživanje je pokazalo kako kontakt očima ima više utjecaja na smanjenje sukoba od otkrivanja sugovornikovog imena (Computer in Human Behavior, vol 28, stranica 434). Oči su, ističe Lapidot-Lefler, povećale osjećaj identifikacije.

Ukoliko imamo osjećaj da nas netko promatra, znatno je manja vjerojatnost da ćemo odstupati od društvenih normi, da ćemo varati ili krasi. U takvim situacijama čak ne mora niti doći do kontakta očima. Ranije ove godine, istraživači sa Sveučilišta u Newcastleu (Velika Britanija) postavili su ovu sliku (na kojoj je muškarac intenzivnog pogleda) u područja gdje se parkiraju bicikli. Broj krađa bicikala pao je za dvije trećine.

BIOMETRIČKA PROVJERA AUTENTIČNOSTI

Veliku navalu komentara izazvao je Apple kada je objavio da na novom iPhoneu 5s ima senzor koji prepoznaje otisak prsta. Ideja iza biometričkog ID-a bila je, prema tvrdnjama pobornika, veća sigurnost korisnika. Naime, unatoč svim upozorenjima, još uvijek smo vezani uz lozinke koje lagano pamtimo. Samim time, lozinke kao što su ‘1234’ su najučestalije, i naravno, najjednostavnije za hakiranje.

Čini se kako će se Appleov primjer identifikacije  uskoro pojaviti i na ostalim platformama. Smisao biometričke provjere je taj da će uređaj koji koristimo za pristup Internetu po prvi puta moći formirati nedvojbenu identifikaciju, povezujući pri tomu sve naše online pseudonime i ostavljajući nam malu do gotovo nikakvu anonimnost.

„Čak i veoma suptilni znakovi nadzora mogu utjecati na naše ponašanje“, kaže Ryan McKay, evolucijski psiholog sa Sveučilišta u Londonu.

Indijske škole i zdravstveni sustav već su isprobale način identifikacije otiskom prsta. U školama, ovakav način prepoznavanja doveo je do boljeg uspjeha i manjeg izostanka učenika, dok je u zdravstvenom sustavu povećao broj dolazaka na zakazane preglede.

ŠTO NAM SVE TO TREBA?

No čak i ako dobijemo određena poboljšanja, da li je takav sustav identifikacije ono što želimo? Ako pitamo pravnika Paula Bernela, odgovor je negativan. On se pita što će se dogoditi u društvima koja su politički represivna ili ona koja podržavaju predrasude.

Drugi su zabrinuti nametljivom prirodom biometričke identifikacije i potencijalnim sigurnosnim rizicima. Za sada, Apple govori kako sve informacije koje očita senzor za otiske prstiju  ostaju pohranjeni isključivo na uređaju. Nema postavljanja informacija na Internet, niti mogućnosti da se probije u bazu, te su za sada naši podatci sigurni.

FIDO Alliance –  grupa tehnoloških divova koji uključuju Google i LG Electronics –predložila je jedinstveni standard koji identificira uređaje ljudi. Nakon što vaš uređaj potvrdi da je riječ o vama, on šalje zaseban identifikacijski kod do bilo kojeg online odredišta. Čak i ako ovaj prijedlog zaživi, postavlja se pitanje da li će se ostale kompanije pridržavati tako striktnih pravila identifikacije.

Senzor za otisak prstiju kod iPhonea 4s hakrian je nakon dva dana i veliko je pitanje da li će ikada tvrtke uspjeti razviti dovoljno učinkovitu zaštitu. Gubitak biometričkih podataka, koji se ne mogu izmijeniti, bio bi potencijalno mnogo gori od gubitka lozinke.

„Ukoliko jedan servis izgubi biometričke podatke, onda su ugroženi i podaci na drugim servisima, a znamo da korisnik ne može izmijeniti svoj otisak prsta“, govori Billy Rios, bivši zaposlenik Google i Microsofta koji trenutno radi u Cylance Security-u.

Za Bernala, pravi problem  je u tomu što još uvijek nismo svjesni posljedica gubitka anonimnosti i privatnosti koje će uporaba biometrike zasigurno donijeti sa sobom.

Bernal ističe kako se biometrička provjera otiska prstiju već koristi u mnogim školama Velike Britanije. Djeca se tako uče kako je sasvim normalno dati svoj otisak prsta, ne shvaćajući razorne posljedice koje mogu nastati.

Ovakve priče  i prilično mlaka reakcija u vezi špijunskog programa PRISM američke nacionalne sigurnosne agencije, daju nam na znanje kako je većina nas već odustala od anonimnosti na Internetu. Prema istraživanju Pew istraživačkog centra, 59 posto ispitanika ne vjeruje kako je anonimnost na Internetu moguća.

Pa zašto bi trebali biti zabrinuti? Kada je biometrika toliko učestala da postaje dio norme, prihvaćanje normi je nešto prirodno. I ako nas malo manje anonimnosti na Internetu čini civiliziranijim, možda je tako najbolje za sve nas. Ili možda nije?!

Izvori/dodatno čitanje:

Chris Baraniuk – End of anonymity,New Scientist, 2013.

Boris Dežulović – Smrt Dolores Lambaše i neobjašnjiva provala mržnje na Internetu, Jutarnji list, 2013.

Suzanne LaBarre – Why We’re Shutting Off Our Comments, Popular Science, 2013.

Sciencedirect – Computer in Human Behavior, vol 28, stranica 434., 2013.