Mjerenje razine ugljika za spas tropskih šuma

by Hrvoje Krpan · 14 rujna, 2013

Mjerenje razine ugljika za spas tropskih šuma [3 minute čitanja]

Suprotno očekivanja, posljednje novosti iz šuma našega planeta nisu loše, barem u usporedbi s onima prije 10 ili 20 godina. Prema izvješću Ujedinjenih naroda stopa uništenja šuma – zbog proizvodnje drvene građe ili zemljoradnje i rudarenja – između 2000. i 2010. godine otprilike je 20 posto niža nego u prethodnom desetljeću. Opsežan program sadnje šuma, posebice u Kini , dodatno je umanjio ukupni gubitak. No golema područja i dalje su izložena sječi, uglavnom u tropima, gdje se svake godine uništi površina ekološki dragocjene šume koja odgovara površini Švicarske.

Najveći se dio tih stabala spali, a ugljik uskladišten u njihovu drvetu doslovce se pretvori u dim. Grube procjene pokazuju da uništavanje šuma još uvijek uzrokuje oko 3,6 milijardi tona godišnjih emisija CO₂ što je osmina ukupne količine koju ispuštaju ljudi.

Kad bi od skladištenja ugljika u stablima moglo biti neke ekonomske koristi, onda bi i klima i šume – kao i golema raznolikost života u šumama – bile u boljem položaju. Na konferenciji o klimi, koja se pod pokroviteljstvom UN-a održala u Cancunu u Meksiku prošlog prosinca, izaslanici su konačno postigli sporazum oko programa REDD (engl. Reducing Emissions from Deforestation and Forest Degradation, odnosno “smanjivanje emisija izazvanih uništavanjem i degradacijom šuma”), o kojem se dugo raspravljalo. Osnovna je zamisao tog programa u tome da bogate zemlje plaćaju siromašnima za očuvanje šuma jer im je to zapravo jeftinije od smanjivanja vlastitih emisija ugljikova dioksida.

Jedna od zapreka bilo je to što ne postoji pouzdan način mjerenja količine ugljika uskladištenog u šumama bez terenskog pregleda svake od njih. Upravo tomu sad mogu poslužiti karte koje je izradio tim pod vodstvom Gregoryja Asnera, tropskog ekologa s Instituta Carnegie.

Sateliti, objašnjava Asner, mogu pratiti nestajanje šuma, ali ne mogu znati je li riječ o primarnim šumama ili sekundarno obnovljenima – sastoje li se, dakle, od velikih, starih stabala ili pak od mladih i tanašnih, u kojima je uskladišteno manje ugljika.

Asnerov tim to može utvrditi snimanjem šuma iz zrakoplova uz pomoć lidara, laserskoga mjernog instrumenta koji nalikuje radaru. Uređaj odašilje infracrveni laserski puls prema tlu 100.000 puta u sekundi i bilježi koliko je vremena odbijenoj zraci potrebno za povratak. Jedan dio svjetlosti odbija se od krošanja, ali dio uspije stići i do tla.

„Sve podsjeća na snimanje magnetskom rezonancijom“, kaže Asner. „U stanju smo dobiti ne samo podatke o visini krošanja nego i o čitavoj trodimenzionalnoj građi šume“, a odatle i o tome koliko je ugljika u njoj uskladišteno. I dalje su potrebna kontrolna terenska mjerenja kako bi se provjerili podaci dobiveni lidarom, kaže Asner. Kao i satelitska mjerenja radi dobivanja cjelovitog pregleda. No te tri metode udružene čine dobar način kontrole poštenja u trgovini ugljikom – i očuvanja netaknutih tropskih šuma.