Paradoks spolne ravnopravnosti i razina sreće

Jedna od gorućih tema ovoga i ponajprije prošloga stoljeća, spolna ravnopravnost oduvijek je bila tema kojoj su mediji pridavali značajan dio pozornosti. Prošli smo dalek put po pitanju ravnopravnosti spolova. Zvuči nevjerojatno, ali većina država je dala ženama pravo glasa prije manje od jednoga stoljeća.

Ukoliko bacimo pogled na Indeks spolne nejednakosti uočavamo kako je razlika među spolovima manja u razvijenim zemljama. Tako su se na vrhu očekivano našle Skandinavske zemlje, Švicarska, Nizozemska, Njemačka i ostale visoko razvijene zemlje. Dno drže mahom siromašne Afričke i zapadno Azijske zemlje kao što su Jemen, Čad, Niger, Mali i Kongo.  Hrvatska zauzima veoma dobro 27. mjesto i naš indeks spolne nejednakosti iznosi 0,170, što nas svrstava na dno najvišega ranga (ispred Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije, Ujedinjenog Kraljevstva, Mađarske itd.).

Paradoks spolne ravnopravnosti

U svojoj seriji dokumentaraca „Brainwash“, koje možete pronaći u našoj video sekciji, Harald Eia pozabavio se i temom spolne (ne)jednakosti (Napomena: Ukoliko namjeravate pogledati dokumentarac slobodno možete preskočiti do sljedećeg podnaslova).

U dokumentarcu Eia veoma dobro predstavlja „Norveški paradoks ravnopravnosti“. Norveška, poznata kao jedna od najrazvijenijih zemalja, iz godine u godinu zauzima najviša mjesta po pitanju ravnopravnosti spolova. Samim time, logična očekivanja su da će postotak muškaraca u tipično ‘muškim poslovima’ biti manji nego u državama gdje je ravnopravnost među spolovima niža.

Uzevši u obzir samo Norvešku kroz vremensko razdoblje od 80ih do 2008., Eia je uočio da se zastupljenost muškaraca u inženjerskim poslovima (oko 90%) gotovo nije promijenila. Ista se pojava može uočiti i u tipično ‘ženskim poslovima’  kao što su medicinske sestre. Unatoč većoj ravnopravnosti, većoj mogućnosti izbora i značajnim vladinim poticajima zastupljenost spolova u tipično ‘muškim’ i ‘ženskim’ poslovima nije se mijenjala.

Camilla Schreiner sa sveučilišta u Oslu provela je  ispitivanje nad petnaestogodišnjakinjama iz  20 zemalja u kojem je uočila da djevojke iz manje razvijenih zemalja pokazuju  veći interes za tehničke predmete od djevojaka iz Norveške. Još veće internetsko istraživanje proveo je Richard Lippa s Kalifornijskog sveučilišta. Svojim istraživanjem Lippa je obuhvatio 200.000 ispitanika i još jednom potvrdio da su muškarci više zainteresirani za tehnička zanimanja od žena koje više preferiraju poslove s ljudima. Ovaj zaključak identičan je  za sve zemlje, bez obzira na njihovu razvijenost.

Evolucijska psihologinja Anne Campbell komentirajući istraživanja od Camille Schreiner ističe kako se ljudi u slobodnijem društvu mogu bolje izraziti i postoje bolji uvjeti da genetske predispozicije dođu na vidjelo. Gotovo identično tumačenje iznio je i Lippa koji kaže da su ljudi u visokorazvijenim zemljama slobodniji slijediti svoje sklonosti, dok su u siromašnim zemljama ljudi ograničeni nedostatkom posla u pojedinim djelatnostima te tako često eliminiraju svoje prvotne želje.

Razina sreće među spolovima

Zadivljujuća je brojnost znanstvenih radova na temu razine sreće među spolovima. Kao čisto subjektivni doživljaj, razina sreće stanovništva popraćena je izuzetno dobro od 70ih godina prošloga stoljeća pa do danas.

Najznačajniji radovi (i temelji daljnjega teksta) su istraživanja Blanchflowera i Oswalda (2004), Plagnola i Easterling (2008) i ponajprije Stevensona i Wolfersa (2009) koji su sebi dali zadatak da potvrde ili odbace dolje postavljene hipoteze na osnovi šest najvećih baza podataka o sreći: United States General Social Survey (46.000 ljudi, između 1972-2007), Virginia Slims Survey of American Women (26.000 ljudi, između 1972-2000), Monitoring the Future survey (430.000 USA građana, između 1976-2005), British Household Panel Study (121.000 ljudi, između 1991-2004), Eurobarometer analysis (636.000 ljudi, između 1973-2002, petnaest zemalja), International Social Survey Program (97.462 ljudi, između 1991- 2001, trideset i pet razvijenih zemalja).

Na osnovu podataka došlo je do potvrde dvije hipoteze:

(1) u posljednjih dvadesetak godina muškarci su postali sretniji od žena

(2) što stariji, muškarci su sve sretniji, a žene nesretnije.

1) U posljednjih dvadesetak godina muškarci su postali sretniji od žena

Da bismo uvidjeli paradoksnu situaciju po ovom pitanju moramo pobliže pogledati zastupljenost žena prema pojedinim ključnim područjima. Petar Filipić u svojoj knjizi ‘Ekonomski paradoksi’ iznosi zaključke svojih istraživanja u kojim utvrđuje:

-Sudjelovanje u politici – Dok je 1970. godine mali postotak žena bio u zastupničkim tijelima, danas je to više od trećine. Mi (u Hrvatskoj) smo ranije čak u ovome bili bolji od mnogih u svijetu. Poznat je podatak da tu te 1970. godine u zemljama OECD-a tek 6% svih zastupnika bile žene.

–U obrazovanju – Od svih diplomiranih u Hrvatskoj 1960. godine njih 31,8% bile su žene. Udjel žena u 2009. godini bio je 58,4%.

–Na poslu – Žene su zauzele sve pozicije.

Jedini segment u kojem još nisu preuzele stvar u svoje ruke, ali i tu je postignut njihov značajan napredak, sa plaće. I dalje muškarci za isto radno vrijeme i za isto radno mjesto imaju nešto veće plaće. Interesantno je da je ta razlika i kod nas i u svijetu najizraženija u financijskom sektoru.

–U obitelji – Za Hrvatsku o angažmanu u obitelji nema baš podataka, ali ih ima za dvadeset i pet zemalja od USA, Francuske i Slovenije do Madagaskara u vremenu od 1975. do danas. Rad žena u obitelji smanjen je sa 21 na 17 sati tjedno, dok su muškarci u tom vremenu povećali tjedni rad u obitelji sa 6 na 13 sati. Ili, isti uzorak, od 1977. do danas, vrijeme provedeno s djecom mlađom od trinaest godina: majke prosječno dnevno provode 3,8 sati, jednako prije trideset i pet godina kao i danas, očevi 1977. godine dva sata dnevno, danas tri sata dnevno! Rekli bismo, promatrano očima šezdesetih ili sedamdesetih godina prostog stoljeća, kao da muškarci postaju žene, a žene muškarci.

Ali, kako to obično biva, opisani proces emancipacije žena ima i svoja tamnu stranu. Što se dogodilo? Žene, koje su bile sretnije, zadržale su (ili tek malo smanjile) obveze koje su imale u tom ranijem sretnom  razdoblju, i njima pridodale sve nove koje su „osvojile” oslobađajući se segregacije i neravnopravnosti. Negdje na samom početku devedesetih, postale su nesretnije i od tada naovamo razlika u indeksu sreće muškaraca i žena sve je veća. U korist muškaraca, naravno. Kao da je riječ o muškoj uroti neviđenih razmjera. Jer, nemojmo zaboraviti, političku, pravnu, i svaku osnovu ovog procesa definirali su ipak muškarci. Oni su sjedili (i još uglavnom sjede) po skupštinama, parlamentima, vladama i međunarodnim organizacijama kada su odluke o poboljšanju položaja žena donošene.

2) Što stariji, muškarci su sve sretniji, a žene nesretnije

Ako smo kod prve hipoteze odnose žene i muškaraca promatrali iz ženskog kuta, drugu hipotezu analizirajmo s muške strane. Identificirano je nekoliko prekretnica kada je sreća američkih muškaraca u pitanju. Odnose se na bračno stanje, financijsko stanje, i obitelj. U ranijoj životnoj dobi, do 34-te godine života, muškarci su manje sretni i ne pronalaze načine da taj trend preokrenu. Citirane studije (Plagnol, A.C.; Easterlin, R. A. 2008 i Stevenson, B.; Wolfers, J. 2009) tvrde da je tome osnovni razlog usamljenost. I tada, prosječno u 34 godini života muškarci stupaju u brak. Događaju se dvije važne stvari:

(a) trend njihove sreće kreće prema gore

(b) raste njihovo zadovoljstvo obiteljskim životom

Od tada, korak po korak, odnosi sreće spolova nezaustavljivo se mijenjaju. Sa 38 godina muškarci postaju zadovoljniji od žena kada je u pitanju financijska situacija, da bi u 48. godini života ukupna sreća muškaraca premašila ukupnu sreću žena. Konačno, u 64. godini života, zadovoljstvo muškaraca obiteljskim životom veće je od tog istog zadovoljstva kod žena.

Tako govore američki podaci, a isti trendovi identificirani su i u ostalim razvijenim zemljama. Za Hrvatsku se to ne može tvrditi iz prostog razloga jer komparativno istraživanje indeksa sreće nije vršeno.

Istraživanje razine sreće Splitskih studenata

Ako već u Hrvatskoj i nemamo višegodišnje istraživanje razine sreće građana, ni ukupno niti po spolu, postoji istraživanje zadovoljstva i sreće jedne uže skupine – studenata i studentica, i to ne opet svih već onih na Ekonomskom fakultetu u Splitu koje prenosi Petar Filipić.

U razdoblju od devet godina, od 2002. do 2011., anketirano je ukupno 6.377 studenata ili 43,9% ukupne populacije. Omjer anketiranih žena i muškaraca bio je 2:1, što odgovara stvarnom odnosu studentica i studenata na ovom tzv. „ženskom“ fakultetu. Subjektivno iskazivanje sreće vršeno prema skali od 1 (depresivno) do 5 (ushićeno), s među razinama 2 (ponekad nesretno), 3 (sretno) i 4 (vrlo sretno).

Prosječni indeks sreće svih studenata u devet godina analize iznosio je 3,12. Studentice 3,10 studenti 3,16. Od svih devet godina tek u jednoj su studentice bile prosječno sretnije (akademske 2009/10, godine). Od ukupno 38 godina studija u devet akademskih godina, tek u 9 su studentice iskazivale veću razinu sreće. Slični su rezultati dobiveni kada je vršena analiza po generacijama, po studijima i studijskim smjerovima.

Uglavnom, u proteklih devet godina, prema subjektivnom iskazu, studentice Ekonomskog fakulteta u Splitu bile su manje sretne od njihovih muških kolega. Razlozi tome su brojni, neki su izneseni u citiranoj studiji, ali na ovom mjestu tek tri najvažnija. Prvo, diskriminacija žena općenito u društvu, drugo, spoznaja da žene po završetku studija lošije prolaze na tržištu rada, i treće, pretežnost žena na studiju vodi neizvjesnosti ulaska u vezu s partnerom istih kvalifikacija i svijesti da će se po završetku studija vjerojatno vezati s partnerom nižih kvalifikacija.

Dovedimo sada u vezu sreću i zadovoljstvo studentica Ekonomskog fakulteta u Splitu s prethodno opisanim globalnim trendovima ženske sreće u razvijenim zemljama. Čini se, studenticama se loše piše. Ne samo što su već danas, kada bi trebale biti sretnije, manje sretne od svojih muških kolega, ono što ih čeka u budućnosti ne daje im šanse da to preokrenu.