Stockholmski sindrom

Stockholmski sindrom

Narodna poslovica kaže „Tko se jednom opeče, taj i u hladno puše“, ali to ne mora biti nužno točno. Ponekad, naše emocionalne rane zbližavaju nas s zlostavljačem. Zapravo, istraživanja pokazuju kako emocionalno zlostavljanje pomiješano s malim znakovima dobrote, u nekim slučajevima, može uzrokovati veću povezanost žrtve s zlostavljačem nego njenu povezanost s prijateljima i obitelji.

Čini se kako se sa Stockholskim sindromom u medijima konstantno susrećemo svakih nekoliko godina. Javno eksponirani slučajevi poput onoga austrijskog monstruma Josefa Fritzla ili njegove sunarodnjakinje Natashe Kampusch zasigurno su svima poznati. Zbog toga ćemo se u ovom članku koncentrirati na Elizabeth Smart, četrnaestogodišnju djevojčicu koja je 2002. oteta iz svoga doma u Salt Lake Ctiyu.

Nakon 9 mjeseci, djevojčica je spašena. Iako je Elizabeth oteta i konstantno silovana, njeni zlostavljači nisu je držali u zatočeništvu. U dokumentaciji se navodi kako je Elizabeth mogla šetati u javnosti, pohađati zabave, te je jednom namjerno skrila svoj pravi identitet od policije. Možda još više zabrinjava njena povezanost sa zlostavljačima.

Što će se dogoditi s njima? Jesu li sada u nevolji?“, ovo su riječi od Elizabeth neposredno nakon uhićenja otmičara.

Nakon što su joj nadležni rekli da otmičare čeka kazna, Elizabeth je počela plakati i jecati cijelim putem do policijske postaje.

685102

POZADINA STOCKHOLMSKOG SINDROMA

Izraz „Stockholmski sindrom“ ušao je u uporabu nakon pljačke Kreditbanke u Stockholmu(1973.). Dvojica naoružanih pljačkaša, u razdoblju od pet dana, držali su četvoricu zaposlenika kao taoce. Tokom tog vremena, žrtve su se veoma dobro upoznale s pljačkašima. Zapravo, toliko su emocionalno bili povezani da su nakon završetka talačke krize stali u obranu pljačkaša.

Danas, ljudi na Stockholmski sindrom gledaju kao na psihološki odgovor žrtve u kojemu dominantna osoba ima moć da stavi žrtvin život u opasnost. Počinitelj povremeno iskorištava žrtvu kako bi ispunio svoje zahtjeve. To je paradoksni psihološki fenomen u kojem dolazi do emocionalnog povezivanja žrtve i zlostavljača.

Prema podacima iz baze FBI-a(koja sadrži 4700 slučaja) 73% zatočenika ne pokazuje znakove sindroma. Ostatak pokazuje neke (ili sve) indicije postojanja poremećaja.

Žrtve pokazuju tri osnovne karakteristike, iako one ne moraju postojati istovremeno.

  1. Žrtve imaju pozitivnu emocionalnu povezanost s otmičarima
  2. Žrtve pokazuju strah, nepovjerenje i ljutnju prema nadležnima
  3. Počinitelji pokazuju osjećaje prema zatočenicima nakon što ih oni počnu percipirati kao ljudska biće

maxresdefault

PSIHOLOŠKI PROCES

Potpuno razumijevanje Stockholmskog sindroma podrazumijeva shvaćanje procesa koji vode ka njegovom razvoju. Najvažnije je shvatiti kako takvo stanje nije rezultat svjesne odluke ili racionalnog izbora.

Gledajući s psihološke strane – ego, koji je opisan od strane Sigmund Freudea kao „suština ličnosti“, je odgovoran za stvaranje obrambenih mehanizama i pronalaženje načina uz pomoć kojih se udaljavamo od neugodnih iskustava. Ujedno, žrtve nismo svjesne neugodnih misli, osjećaja i želja.

U talačkoj situaciji, zdrav ego traži moguće načine preživljavanja. U slučaju nastanka Stockholmskog sindroma zatočenik je u situaciji u kojoj mu otmičar oduzima gotovu svu neovisnost. Uz to otmičar preuzima kontrolu nad zatočenikovim životom, te mu na svojevrstan način oduzima osnovnu želju za preživljavanjem.

Neki stručnjaci tvrde da se zatočenik vraća u određeni stadij djetinjstva. Zatočenik mora plakati kako bi dobio hranu, mora biti tih i živi u ekstremnoj fazi ovisnosti o drugima. Zločinac u očima žrtve preuzima ulogu majke koja ga štiti od opasnosti vanjskoga svijeta. Moguće je da u tom trenutku zatočenikova želja za životom premašuje njen nagon mržnje prema otmičarima.

HUMANIZIRANJE OTMIČARA

U prijetećim situacijama i onima opasnima za život, žrtve traže dokaz nade – male znakovi koji bi tu situaciju mogli poboljšati. Kad zlostavljač  pokaže žrtvi malo ljubaznosti,  žrtva će to malo ljubaznosti interpretirati  kao pozitivnu osobinu otmičara.

Start_Up_Stockholm_Syndrome

Male usluge, kao što su posjet WC-u ili davanje hrana i vode žrtvi, dovoljne su da pojačaju efekt Stockholmskog sindroma. Tokom zatočeništva,zlostavljač često zna pričati  o svojoj nesretnoj prošlosti – kako su se ružno ponašali prema njemu,zlostavljali ga, zanemarivali i nanijeli mu nepravdu. Žrtva u takvim situacijama počinje osjećati kako je i zlostavljač svojevrsna žrtva. Suosjećanje se često razvije prema zlostavljaču i nerijetko čujemo kako žrtva Stockholmskog sindroma brani svoje zlostavljače.

Zlostavljači ponekad mogu priznati da trebaju psihološku pomoć, međutim, to je uvijek nakon što su zlostavljali ili zastrašivali žrtvu. Priznanje je način negiranja odgovornosti za zlostavljanje. Zapravo, poremećene osobe i kriminalci su naučili tijekom godina da se osobna odgovornost za njihovo nasilno ponašanje može smanjiti i čak poricati kriveći druge za njihov odgoj i zlostavljanje u djetinjstvu.

ZAKLJUČAK

 Mnogim ljudima ovo je fascinantan, ali i teško razumljiv fenomen. Boljim razumijevanjem mentalnog stanja zlostavljača žrtve bi zasigurno imale više šansi za preživljavanje.

Unatoč nedostatku razumijevanja cjelokupne situacije, djevojčica s početka naše priče je preživjela. Prema posljednjim izlascima u javnost, Elizabeth je danas sretna mlada žena koja uživa u svom životu. Možemo reći kako je imala sreću u nesreći, dok će njen zlostavljač ostatak života provesti iza rešetaka.

Izvori/dodatna čitanja:

Nathalie De Fabrique, Stephan J. Romano, Gregory M. Vecchi, Vincent B. Van HasseltUnderstanding Stockholm Syndrome, FBI LaW Enforcement Bulletin, 2007.

Claudia MoscoviciWhen You Love Your Abuser: Stockholm Syndrome and Trauma Bonds, Psychopathyawareness, 2011.

Joseph M. Carver – Ljubav i Stockholmski sindrom: Misterij voljenja zlostavljača, Scribd, 2011.

Hrvoje Krpan

Neznanje je pogonsko gorivo znanosti

You may also like...