Suosjećanje među životinjama
Suosjećanje među životinjama
Odanosti i suosjećane zasigurno nisu samo čovjekove osobine. Odanosti sigurno ne nedostaje među kitovima i dupinima, koji se kolektivno mogu nasukati na obalu jer im je teško otići od unesrećenog sudruga, pa makar on bio dezorijentiran.
Takav je postupak često koban za čitavo jato, međutim američki oceanograf James Porter opisuje fascinantnu iznimku. Kad se 1976. godine trideset pseudoorka (lažni kitovi ubojice) nasukalo na obalu otoka blizu Floride, ostali su puna tri dana zajedno u plićaku, sve dok najveći od njih nije uginuo. Pod normalnim uvjetima plime i oseke dvadesetdevet preživjelih kitova ne bi se moglo vratiti u ocean (što znači da bi poginuli uz svog očitog vođu). No, razlika između plime i oseke je bila minimalna, tako da su kitovi čitavo vrijeme imali mogućnost da odu. “Nasukavanje” je, zato, netočna riječ; kitovi su svojevoljno ostali blizu obale.
Dok mu je iz desnog uha tekla krv, bolesnog mužjaka je štitilo i branilo četrnaest ili petnaest kitova poredanih u oblik klina.
Skupina je bila bučna i proizvodila nevjerojatno različite cvrkutaste i piskutave zvukove. “S malo straha, ali bez imalo pameti“, kako je poslije rekao, Porter je ušao u vodu i roneći pomoću obične disalice krenuo prema jatu. Kit na kraju formacije reagirao je odvajanjem od jata i prijeteći krenuo prema njemu. Međutim, umjesto da ga napadne, kit je spustio glavu, kliznuo ispod znanstvenika, podigao ga iznad vode i odnio ga na obalu. To se ponovilo tri puta, a nakon toga je Porter pokušao sreću s druge strane. I tamo ga je kit s kraja formacije nekoliko puta vraćao na kopno. Porter je primijetio da je prestao zanimati kitove čim je skinuo disalicu, pa je pretpostavio da uzrok reakcije spašavanja leži u zvukovima disalice koji su možda podsjećali na začepljenje kitovog dišnog otvora.
Američka obalna straža nije mogla razbiti formaciju pseudoorka niti je gurnuti dalje u more: “Kad bismo ga odvojili od jata, kit bi postao vrlo nemiran i nismo ga mogli nikako spriječiti da se vrati svojoj skupini. Međutim, ako su se kitovi međusobno dodirivali, postali bi poslušni i lako bi ih se moglo gurnuti u dublju vodu“. Umirujući učinak tjelesnog dodira proširio se i na ljude koji su, u tipičnom činu obostranog suosjećanja vrsta, kitove izložene suncu i zraku mazali uljem za sunčanje.
Kad je veliki mužjak uginuo, raspustila se i formacija oko njega. Razbijajući si redove, kitovi su krenuli u dublju vodu uz prodorno silazno zviždanje. Autopsijom je utvrđeno da je šest metara dugačak mužjak u uhu imao parazitsku infekciju. Moguće je da parazitski crvi onesposobljuju kitov ehosonarni sustav orijentacije, a time i sposobnost pronalaženja hrane: žrtvin je želudac bio prazan.
Iako ova priča ni u kom slučaju ne rješava tajnu nasukavanja kitova na plaže, daje nam predodžbu o tome kako su ova bića neobično vezana jedno na drugo. Ako su odanost i povezanost u korijenu pomažućeg ponašanja, roditeljska skrb je sigurno njegov prvobitni evolucijski izvor. Prema objašnjenju Irenaeusa Eibesreiaca, razvoj roditeljske skrbi kod ptica i sisavaca uzrokovao je hranjenje, grijanje, čišćenje, ublažavanje boli i timarenje potomaka, što je sa svoje strane dovelo do poziva mladunčadi na oslobođenje od takvih postupaka. Pošto su se jednom razvile izmjene nježnosti između roditelja i potomka — pri čemu jedno traži, a drugo pruža skrb — one su se mogle proširiti na sve vrste odnosa, uključujući i one između odraslih koji nisu u rodu. Tako, kod mnogih ptica ženka od svog mužjaka prosi hranu otvarajući kljun i lamatajući krilima poput gladnog mladog ptića, dok mužjak izražava svoju brižnost darujući je lijepim komadićem.
Zaokupljenost roditeljskom skrbi u odnosima odraslih ljudi očituje se kroz veoma rasprostranjenu upotrebu dječjih naziva (poput “malo moje”) kod partnera i ljubavnika, a i poseban visoki glas kojim se obraćamo maloj djeci i intimnim partnerima. U tom kontekstu Eibl-Eibesfeldt spominje poljubac, koji vjerojatno potječe iz hranjenja prožvakanom hranom usta na usta. Ljubljenje bez ikakvog prijenosa hrane je gotovo jedinstveno ljudski izraz ljubavi i odanosti, koji prema istom etologu, sliči hranjenju poljupcem “pri čemu jedan partner otvaranjem usta poput djeteta igra ulogu onoga koji prima, a drugi čini pokrete jezikom kao da prenosi hranu”. Karakteristično je da čimpanze ne samo da hrane mladunče poljupcem, već se i odrasli međusobno ljube. Bliski čimpanzin rođak, bonobo, čak se ljubi jezikom.
Kontinuum njege, ljubavi i pomoći možda ne razumijemo potpuno; ipak, teško je osporiti njegovo postojanje. On objašnjava zašto se dupini i kitovi, savršeno prilagođeni istoj sredini kao ribe, ponašaju potpuno različito od njih kad su članovi njihove vrste u nevolji. Duga povijest razvoja roditeljske skrbi kombinirana s visokim stupnjem međusobne ovisnosti među odraslima obdarila je te morske sisavce duboko različitim odnosom jednog prema drugome.
Izvor/dodatno čitanje:
Frans de Waal, Good Natured: The Origins of Right and Wrong in Humans and Other Animals, 1996.
