Tulipanska manija – primjer ekonomskog sloma
Godine 1554., u Konstantinopolu, austrijskom su veleposlaniku u Turskoj pokazali cvijet kakav još nije vidio. Bio je to tulipan. On ga je opisao u pismu kući, pa pismu priložio i nekoliko lukovica koje su zatim posadili u carskom vrtu u Beču.
Kad je njihov glavni vrtlar kasnije, to jest 1602., prešao na slično mjesto na Leidenskom sveučilištu u Nizozemskoj, sa sobom je donio i nekoliko lukovica. Posljedicu tog svog čina nije mogao predvidjeti ni u snu. Nije prošlo ni dvadeset godina od dolaska tog cvijeta u Nizozemsku, a već se našao u špici trgovine, kako domaće tako i izvozne. Nije ih prošlo ni trideset, a lukovica najvažnije sorte Semper augustus već je mijenjala vlasnika u zamjenu za 1000 guldena — dovoljno da se kupe lijepe kočije i konj koji će ih vući.
Bio je to početak manije za lukovicama, najpoznatije od svih takvih financijskih manija. Godine 1634. Nizozemci su upravo poludjeli za tulipanom. Tulipani, i njihova cijena, postali su temom svakodnevnih razgovora, a inače racionalne građane obuzimali su snovi o bogatstvu koje se dade steći pukom kupnjom i preprodajom tulipanovih lukovica.
A onda je 1637., taj mjehur od sapunice prsnuo, i to sasvim doslovce preko noći. Te godine, na dan 3. veljače, počeo se širiti glas da na tržištu više nema kupaca za lukovice. Nisu prošla ni dvadeset četiri sata, a lukovice se više nisu dale prodati ni za koju cijenu.
Ljudi koji su se bili obavezali da će poslije berbe kupiti lukovice po visokoj cijeni, sad su počeli nalaziti izlike da izbjegnu obaveze, a potencijalni prodavači koji su, nadajući se dobiti, bili uložili goleme svote, sad su pretrpjeli veliki gubitak. Morale su proći još mnoge godine dok su se cijene poželjnije sorte opet vratile na onu od prije manije. Cijene se pak običnijih sorti, koje su bile glavni predmet špekulacije većine sudionika, nisu više nikad oporavile.
Ta je tulipanska manija savršen model špekulantskog mjehura od sapunice. Ona nam izgleda tako izvan pameti da dolazimo u napast pomisliti da je to bilo „jedanput i nikad više“, događaj bez premca i prije i kasnije. Pa ipak, ništa nije dalje od istine.
U proteklih 400 godina nije prošla nijedna generacija a da neku naprednu zemlju nije zahvatilo slično ludilo. Od primjera navedimo, u osamnaestom stoljeću, podvalu s Mississippijem u Francuskoj i propalu špekulaciju s Južnim morem u Engleskoj, manije kanala i željeznica u Engleskoj u devetnaestom stoljeću, eksplozivni rast cijena dionica na Wall Streetu i zemlje na Floridi u Americi 1920-ih godina; isti takav rast dionica i nekretnina u Japanu 1980-ih godina, kao i zanos Wall Streeta za internetom 1990-ih.
Na vrhuncu tulipanske manije, ljudi su tulipane, zapravo, plaćali zadužnicama. Zahvaljujući njima nije bilo teško plaćati sulude cijene za lukovice tog cvijeta, baš kao što i današnje hipoteke olakšavaju ljudima plaćanje visoke cijene za kuću. U Nizozemskoj osamnaestog stoljeća, ljudi su bili naviknuli trgovati na kredit, te su stoga zadužnice potpisane od uglednih građana izgledale kao posve primjereno sredstvo vođenja poslova.
U konkretnom slučaju ta tulipanska manija baš i nije imala tako katastrofalne posljedice kao što ih je mogla imati. Mnogi imućniji i ukusniji pripadnici amsterdamskog trgovačkog svijeta nisu se u to dali uvući. Tako je ona, istina, pokopala mnoge sitne ljude, ali ne i slomila gospodarstvo. A tulipan je sve do danas ostao dobar prijatelj Nizozemaca.
Izvor/dodatno čitanje:
Cyril Aydon, Brief History of Mankind, Running Press, 2007.
