Vodena Sahara
Vodena Sahara [3 minute čitanja]
Sahara je savršen primjer suhog područja. Ona je najveća svjetska pustinja. Relativna vlažnost u njoj može se spustiti na svega nekoliko postotaka. Ima mjesta na kojima kiša pada tek jednom u sto godina. Ima i ljudi koji prožive cijeli svoj životni vijek, a da nisu vidjeli “vodu s neba”.
Pa ipak, ispod Sahare se nalaze goleme količine slatke vode, dovoljne da se njome ispuni omanje more. To je fosilna voda, blago nastalo u pretpovijesnim vremenima, a jedan njegov dio možda čak i prije milijun godina. No prije samo 6000 godina Sahara je bila sasvim drukčija.
Bila je zelena. Pretpovijesna umjetnost na saharskim stijenama prikazuje nešto iznenađujuće: vodenkonje, kojima je voda potrebna tijekom cijele godine.
“Nemamo mnogo dokaza da je ondje bio tropski raj, no prilike su svakako bile savršeno pogodne za život”, kaže Jennifer Smith, geologinja sa Sveučilišta Washington u St. Louisu.
Zelena Sahara je produkt pomicanja paleomonsuna. Kao što i ledena doba dolaze i prolaze, tako se i monsuni pomiču prema sjeveru ili jugu. To je posljedica dinamike Zemljinog kretanja. Nagib Zemljine osi mijenja se u pravilnom ciklusu – planet je nekad više nagnut prema Suncu, a nekad manje. I sama se os koleba poput zvrka. Nadnevak Zemljinog perihela (točke u kojoj je Zemlja najbliža Suncu) također se ciklički mijenja.
U vrijeme kad je sjeverna polulopta oštro nagnuta prema Suncu i kad mu je Zemlja najbliža, povećana količina Sunčeva svjetla može tijekom ljeta, koje tada vlada na sjeveru, uzrokovati da se afrički monsun (koji se danas javlja između polutnika i, približno, 17° sjeverne širine) pomakne prema sjeveru, kako je to učinio i prije 10.000 godina, preplavivši sjevernu Afriku.
Prije nekih 5000 godina monsun je ponovo načinio veliki pomak prema jugu. Pretpovijesni stanovnici Sahare otkrili su da se njihovom relativno zelenom okolišu događa nešto gore od obične suše (te su, možda, migrirali prema dolini Nila, gdje je otprilike u to doba počela cvjetati egipatska kultura).
“Tek posljednjih godina shvaćamo da su se neke klimatske promjene u prošlosti dogodile brzo poput bilo čega što se događa danas”, kaže Robert Giegengack, geolog sa Sveučilišta Pennsylvania.
Kako se zemlja isušila, a vegetacija presahnula, tlo je izgubilo sposobnost zadržavanja vođe kad bi kiša i pala. Isparavanjem je nastajalo sve manje oblaka. Kad je kišilo, voda bi otekla i brzo isparila. Isušivanje je postajalo sve brže. Prije 4000 godina Sahara je postala ono što je danas.
Nitko ne zna kako će klimatske promjene do kojih dolazi I pod utjecajem čovjeka izmijeniti Sahara u budućnosti. To je nešto o čemu znanstvenici mogu razmišljati dok otpijaju gutljaje flaširane fosilne vode koja potječe iz saharskog podzemlja.
“To je najbolja voda u Egiptu“, kaže Giegengack — čista, osvježavajuća mineralna voda. Želite li popiti nešto dobro, kušajte to drevno zakopano blago Sahare.
Izvor: The History Blog – Green Sahara, National Geographic
Pobijediti vrućinu
Kako bi se rashladili kad se zrak oko njih zagrije, sisavci dahću, ukopavaju se, valjaju i znoje. No znojenjem se oslobađa voda, a taj je artikl u surovim uvjetima današnje Sahare mnogo dragocjeniji nego što je bio prije 6000 godina, kad su ga vodenkonji imali dovoljno da bi se valjali u njemu. I deve se znoje, no one to čine u najmanjoj mogućoj mjeri, kako bi sačuvale vodu. Na koji način? U stanju su podnijeti kolebanja tjelesne temperature od preko 5 Celzijevih stupnjeva, što bi ubilo druge sisavce, uključujući i ljude. Devina tjelesna temperatura preko dana raste, ponekad i iznad 40 Celzijevih stupnjeva, a noću može pasti čak i na 34 Celzija.
Izvori/dodatno čitanje:
Heidl Schultz i Joel Achenbach (Washigton Post) – Green Sahara, National Geographic
