Zašto smo debeli?

Zašto smo debeli?

Čini se kako debljina poprima epidemijske razmjere, te kako upozorenja o našoj prekomjernoj težini stižu sa svih strana. Ubrzan način života, loša prehrana, nedostatak vježbi, genetski problemi – samo su neki od razloga sve većega postotka debelih ljudi oko nas.

Ne vrijedi se zanemarivati pretjeranom statistikom i ispisivati alarmantna upozorenja, ali ako već žudite za nekim podatcima znajte kako su Sjedinjene Američke Države konstantni broj 1 među predebelim nacijama. Hrvatska se, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo,  nalazi u okviru Europskog prosjeka (20,37% odraslog stanovništva je debelo), iako dodatno zabrinjava podatak kako je sve više djece pretilo.

INDEKS TJELESNE MASE

Pretilost, u najviše situacija, određuje indeks tjelesne mase (ITM), koji se izračunava ‘složenom’ formulom u kojoj se tjelesna težina podijeli s visinom na kvadrat.

Npr. BMI = 70 kg / (1.75 m²) = 70 / 3.06 = 22.9

Ako vaš ITM iznosi 25 imate povećanu tjelesnu težinu, a ako je 30 pretili ste. No, ako je ITM iznad 40 imate pretilost III. stupnja. Jasno, ovime nećete dobiti precizne podatke o razini sala, ali može poslužiti kao indikativan pokazatelj.

Povećana tjelesna težina u SAD-u vezana je uz 400.000 smrtnih slučajeva na godinu i povećani rizik od bolesti srca, dijabetesa drugog tipa, te raka debelog crijeva, grudi i endometrije maternice. Kod ljudi obilježenih pretilošću najveću bol izaziva ona duševna. U jednom istraživanju na Državnom sveučilištu Michigan studenti su izjavili da bi se radije vjenčali za pronevjeritelja ili osobu koja uzima kokain nego za gojaznu osobu.

Izvor: Jutarnji list, Debljina u Hrvatskoj 2020. godine

Upravo zbog jednostavnosti izračuna i nepreciznosti koju on donosi s određenom dozom rezerve moramo uzeti sve skandalozne izjave. Pri ovom ne mislimo na osporavanja povećanja pretilih ljudi, već na ljestvice kojima se određuje postotak debljina prema pojedinim nacijama.

DIJETE

Najomraženija riječ svih onih koji žele izgubiti kilograme. Doslovno stotine dijeta stoje nam na raspolaganja. Ulaziti u objašnjavanje i uspoređivanje pojedinih dijeta bilo bi u najmanju ruku zahtjevan posao kojem bi svatko imao nešto predložiti. Ipak, jedna od popularnijih dijeta zasigurno je ona Atkinsonova koja je dobila ime prema Robertu Atkinsu (1930.-2003.)

„Pogriješili smo što smo Američkoj zdravstvenoj udruzi i Ministarstvu poljoprivrede SAD-a dopustili reći: ‘morate prijeći na manje masnu prehranu’. Promaklo im je da ljudi zbog toga uzimaju veće količine ugljikohidrata,“ izjavio je Atkins.

Vrlo malim uzimanjem ugljikohidrata i konzumacijom namirnica koje se poglavito sastoje od proteina i masti, tvrdi Atkins, organizam se potiče na izgaranje masti metaboličkim procesom koji se naziva ketoza. Još jedna navedena prednost: održavanje organizma blizu ketoze ljudima olakšava nadziranje gladi.

No Amerikanci se ipak hrane ugljikohidratima koji se nalaze u tjestenini, krumpirima i kruhu. Početkom 1970-ih jeli su 62 kg brašna i žitarica po glavi stanovnika, a sada je to poraslo na 90 kg (nema podataka za Hrvatsku, ali sve govori da je trend veoma sličan). Većinu takvih proizvoda čine prerađene žitarice koje, poput bijeloga kruha, imaju malo vlakana i ulaze u krvotok mnogo brže nego integralne žitarice s mnogo vlakana. Takva hrana ima visoki glikemijski indeks, što znači da izaziva iznenadan i visok porast glukoze i shodno tome pokreće visoku proizvodnju inzulina u gušterači.

Atkins i drugi zagovornici prehrane s niskim udjelom ugljikohidrata tvrde da navale inzulina naglo smanjuju šećer u krvi, što zauzvrat stvara potrebu za još ugljikohidrata — i tako se neprestano odvija bitka između glukoze i inzulina.

No problem je u tomu što istraživanja to ne potvrđuju: niska razina šećera u krvi još nije izravno povezana s osjećajem gladi. I osim ako nemate dijabetes, razina šećera u krvi ostaje uglavnom stabilna.

Dakle, ne podržavaju svi Atkinsovu dijetu. Dean Ornish, direktor Instituta za istraživanje preventivne medicine u Sausalitu u Kalifomiji, jedan je od prvih zagovornika dijete siromašne mastima kao načina smanjivanja rizika od bolesti srca. On tvrdi da Atkinsova dijeta zakratko može pomoći pri gubitku viška kilograma, ali po cijenu “stavljanja vašeg zdravlja pod hipoteku“. On navodi povećani rizik raka dojke, prostate i bolesti srca, kao i glavobolja, zatvor (stolice) pa čak i loš zadah iz usta, kao neželjene popratne učinke Atkinosve dijete.

„Atkins je u pravu kad kaže da jedemo previše jednostavnih ugljikohidrata“, kaže on. Ali Ornish tvrdi da rješenje leži u zamjeni jednostavnih ugljikohidrata složenijima, poput integralnih žitarica i povrća, a ne s više masti.

„Atkins nije u pravu kad kaže ‘jedite slaninu i zapadnite u ketozu’. To je stanje blisko trovanju, Gledajte, volio bih reći ljudima da je u redu jesti slaninu i kobasice, ali nije. Možete smršaviti na načine koji nisu dobri za vaše zdravlje. Pušenje uzrokuje gubitak kilograma, kao i amfetamini. Ali ne radi se samo o gubitku kilograma, već o načinu na koji ih gubite i koji ne šteti zdravlju. Ne postoje dugoročna istraživanja koja bi podržala njegovu dijetu.“

KALORIJE

O manjkavosti računanja kalorija već smo pisali. Unatoč tomu, nedvojbeno je kako je kalorijsko računanje i dalje aktualno, odnosno onaj najbolji indikativni broj, stoga ih ne smijemo ignorirati.

Jedna od najvećih zagovornica kalorijskog brojanja je Marion Nestle, profesorica nutricionizma i javnog zdravstva, sa Sveučilišta New York, koja govori: „Jednostavno treba jesti manje kalorija. Ali nitko ne želi govoriti  kalorijama jer se knjige o dijeti tako ne prodaju.“

Vlada preporučuje 1600 kalorija na dan ženama koje u prosjeku puno sjede i 2200 kalorija muškarcima. Javna istraživanja iz 2000. godine pokazala su da je utrošak kalorija po stanovnika bio 1877 za žene i 2618 za muškarce – oko 300 kalorija više nego nam je potrebno.

Stoga je, na neki način, kriza pretilosti rezultat jednostavnog matematičkog računa. Prvi zakon debljine, prema njenim saznanjima,  kaže da se sve što jedemo preko potrebe za energijom, od avokada do makarona, pretvara u salo, bilo da se radi masti, proteinima ili ugljikohidratima.           

Drugi zakon debljine: razlika između unošenja pravilne količine kalorija i previše kalorija je mala. Pretpostavimo da utrošite bijednih 5 posto više od dnevnog prosjeka od 2000 kalorija. “To je samo sto kalorija više; toliko kalorija ima u jednoj čaši soka od jabuke”, kaže Rudolph Leibel, voditelj odjela za molekularnu genetike kolegija liječnika i kirurga na Sveučilištu Columbia. “No tih nekoliko kalorija više može značiti veliki dobitak na težini.” Budući da jedan kilogram tjelesne mase iznosi oko 7700 kalorija, jedna takva čaša soka pretvara se u dodatnih pet kilograma za godinu dana.

S druge strane, dobili biste 5 kilograma ako zbog sjedilačkog načina života — vožnje umjesto hodanja, penjanja pokretnim stepenicama umjesto običnima — dnevno počnete trošiti 100 kalorija manje.

GENETIKA

Uvjeren sam da naše pretjerano uzimanje hrane nije namjerno i da nije posljedica lošeg odgoja, kaže Leibel. “Radi se o jeziku gena, i to vrlo složenom. Sve je genetika.“

Genetičar James Neel je 60-tih godina prošloga stoljeća u svojoj znanstvenoj teoriji “štedljivog gena” iznio pretpostavku da neki od nas nasljeđuju gene koji nas čine iznimno učinkovitim pri uzimanju i trošenju kalorija. Naša tijela djelotvorno pretvaraju hranu u salo, a zatim ga zadržavaju. Takva je značajka možda pomogla našim precima da prežive kad su im kalorije bile oskudne, nagađa Neel.

Ali vratimo se u sadašnjost, u 21. stoljeće kada opskrba kalorijama ne predstavlja problem i geni debljine su postali beskorisni. Evolucija nas izdaje. Gomilamo salo i pripremamo se za opću glad koja nikad neće doći. “Kad bismo tu gentiku razumjeli dovoljno dobro”, kaže Anne Mae Diehl profesorica medicine na Medicinskom sveučilištu John Hopkins, čovjeku bismo mogli odrediti njegov genetski kod čim se rodi.

Stručna skupina pod vodstvom Jeffa Friedmana na Sveučilištu Rockefeller riješila je 1994. godine jedan dio genetičke slagalice. Istraživanju gojaznih miševa znanstvenici su otkrili gen koji kaže tijelu kako napraviti leptin, hormon koji smanjuje glad.

Pokazalo se da je leptin koji nastaje u masnim stanicama dio sustava nalik termostatu koji održava tjelesnu težinu na istoj razini.  On je poput psa čuvara koji pazi da ne dođe do izgladnjelosti tako što nadzire razinu masti u tijelu. Ne čeka da postanete mršavi; počinje djelovati kroz samo nekoliko dana, ispravljajući svaku neravnotežu pri promjeni razine masti u tijelu.

Kad izgubite na težini razina leptina pada, što vas potiče da jedete više hrane dobijete na težini. Kad nabacite nekoliko suvišnih kilograma razina leptina raste; tada jedete manje. To je dio zamršenog biokemijskog i živčanog sklopovlja koji organizmu šalje signale.

Znači, kad bismo uzimali dovoljno leptina svi bismo mogli odjenuti našu staru odjeću? Ipak, čini se da nije tako.

Ubrizgavanje injekcija leptina ljudima s rijetkom prirođenom nesposobnošću stvaranja leptina zaista potiče gubitak težine, ali ostalima to nimalo ne bi pomoglo. U kliničkim pokusima, ono što je vrijedilo za miševe nije uvijek vrijedilo i za ljude.

Otkrićem leptina i nekoliko drugih obećavajućih hormona, još uvijek nije došlo do pronalaska čudesnog lijeka protiv pretilosti. Ali genetičko istraživanje ipak daje određene odgovore na pitanja zašto neki ljudi naginju debljanju a drugi ne. Većina nas je sklona mišljenju da ljudima koji previše jedu jednostavno nedostaje snaga volje.

Međutim, ono što postaje sve više jasno da nagon za pretjeranim uzimanjem hrane ima jake biološke temelje. Ljudi koji su genetički predodređeni da budu pretili nemaju nužno sporiji metabolizam koji njihovom tijelu onemogućava gubljenje masnoće. Umjesto toga, možda imaju jači biološki poriv za uzimanjem hrane, naročito u okružju gdje je hrana ukusna i gdje je ima napretek.

NAJEKSTREMNIJE RJEŠENJE – ŽELUČANA PREMOSNICA

Želučana premosnica je veći kirurški zahvat koji smanjuje obujam želuca s veličine vinske boce (oko 750 ml) na veličinu manje čaše (oko 30 ml) te preoblikuje tanko crijevo. Većina pacijenata izgubi oko dvije trećine svoje prekomjerne tjelesne težine za manje od godinu dana nakon operacije. “Zahvat želučane premosnice je samo sredstvo”, kaže Harvey Sugerman, kirurg u Medicinskom centru Virginia. 

“Želudac se smanjuje zato da pacijent više ne može jesti u istoj mjeri kao prije. Ako pacijent nakon takve operacije želuca jede preslatku ili premasnu hranu, to u većini slučajeva izaziva sindrom brzog pražnjenja želuca (dumping sindrom) koji uzrokuje crvenilo lica, mučninu i znojenje.” Unatoč tomu, takva operacija ne uspijeva u 15 posto slučajeva.

Neki pacijenti mogu potkopati zahvat, prejedu se stalnim uzimanjem manjih obroka. Osim toga, takav je kirurški zahvat rizičan. Na popisu mogućih komplikacija nalaze se krvni ugrušci u plućima, upala pluća, infekcija, curenje hrane iz preoblikovanog crijevnog trakta tijekom probave, pa čak i — u jednom od sto slučajeva — smrt.

MARKETING

Prema jednom istraživanju iz 2001. godine, koje je objavljeno u stručnom časopisu za prehrambeno obrazovanje (Journal of Nutrition Education), prosječno dijete u SAD-u vidi skoro 10.000 promidžben poruka koje mame hranom ili pićem.

„Živimo u otrovnom okružju”, kaže Kelly Brownell, direktorica Centra za poremećaje tjelesne težine i prehrane Sveučilišta Yale. „To je kao da pokušavate izliječiti alkoholičara u gradu u kojem se lokal nalazi na svakih nekoliko metara. Nekvalitetne namirnice su jeftinije, promidžbene i poruke su posvuda, i preinačene su da budu privlačne. Pravilna prehrana je skupa, teže dostupna i nema je u promidžbi. Kad biste došli s i Marsa i vidjeli sve to, što biste drugo pomislili nego da je riječ o epidemiji pretilosti?”

Brownell podupire posredovanje zakona koji bi , na primje, zabranio promidžbene poruke vezane uz hranu koje su usmjeren djeci ii uklonio gazirana pića i grickalice poput kolačića i čipsa iz automata koji se nalaze u školama.

ZAKLJUČAK

Izdani vlastitim genima i zbunjeni stručnjacima, i dalje nesmetano jedemo i postajemo sve deblji i deblji dok statistika daje znakove za uzbunu. Postavlja se pitanje hoćemo li ikada uspjeti riješiti problem debljine? U međuvremenu je bitka poprimila svjetske razmjere.

Prvi put, navodi Institut Worldwatch, u svijetu postoji isto toliko gojazni i preuhranjenih ljudi koliko pothranjenih i mršavih.

Izvori/dodatno čitanje

Znanostblog.com, Sve što znate o kalorijama je pogrešno, Znanost Blog, 2013.

Cathy Newman, Why Are We So Fat?, National Geographic, 2004.

Dr.sc. Sanja Musić Milanović, Debljina – rizik za kronične nezarazne bolesti, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 2013.