Teorije zavjere: Zašto vjerujemo u nevjerojatno
Zašto vjerujemo u nevjerojatno [9 minuta čitanja]
Čini se kako teorije zavjera uzimaju maha. Teško da u vrijeme najbolje komunikacijske povezanosti ijedan događaj može proći bez senzacionalističkog gledišta u kojemu su se svi urotili protiv pojedinaca. NASA je lažirala putovanje na Mjesec, vlada SAD-a skriva vanzemaljce, globalno zatopljenje je mit – ovo su samo neke od teorija zavjera kojima smo izloženi već duže vrijeme. Tu su i aktualne teme kao što su podmetanje bombi u Bostonskom maratonu od strane vrha države ili, meni posebno uznemirujuće, ubojstva djece u osnovnoj školi Sandy Hook krajem prošle godine. Prema teoretičarima zavjere ovo posljednje također je napravljeno od strane vrha države kako bi se opravdao zakon kojim bi se zabranilo posjedovanje vatrenoga oružja za građane. Veoma jednostavno i logično objašnjenje, zar ne? Možda i u tome leži problem.
Teorije zavjere nude jednostavan odgovor na složene probleme. U mnogobrojnim slučajevima oni pretpostavljaju da je velik broj ljudi uključen u obmanu javnosti i da, potpuno suprotno ljudskoj prirodi, svi drže zavjeru čvrsto za sebe. Simplificiranje događaja i vjerovanje u nevjerojatne stvari ne samo da obmanjuje javnost nego njihovo širenje predstavlja opasnost za društvenu dobrobit.
Mnogobrojni učenjaci na teorije zavjere gledaju kao na paranoidne i sumanute pojave. Psihološki podaci podupiru ovakve zaključke: ljudi koji u svemu traže zavjeru skloniji su paranoidnim zamislima i blagom obliku shizofrenije. Kako kaže stručnjak za teorije zavjere Timothy Melley, sa Sveučilišta u Miamiu, takva vjerovanja često su odbačena kao „nevjerojatne vizije ljudi na granicama ludila“.
Unatoč tomu, ideje o zavjerama su iznenađujuće široko rasprostranjene. Prema nacionalnim anketama SAD-a iz travnja ove godine, 37% građana vjeruje kako ne postoji globalno zatopljenje, 21% njih vjeruje kako Vlada SAD-a krije dokaze o postojanju vanzemaljaca, dok je 28% građana uvjereno kako elite imaju tajni plan o preuzimanju kontrole nad svijetom. Ovako visoki postotci neodoljivo me podsjećaju na još bizarnije podatke o broju ljudi koji ne vjeruju u evolucije. SAD su zaista plodno tlo za ekstremne situacije i neracionalna objašnjenja.
Uz tako velik broj pobornika, teorije zavjere ne mogu biti samo puki simptom patologije. Propitivanje važnih odluka vladajućih jedna je od osnova funkcioniranja moderne demokracije, ali novi podaci pokazuju kako teorije zavjere mogu umanjiti javni angažman stanovništva u propitivanju bitnih političkih odluka.
Prvo ćemo razjasniti neke termine. Teorije zavjere, naravno, nisu znanstvene teorije. U znanosti , teorija objašnjava fenomen koji je testiran eksperimentima i koji je postao prihvaćen od gotovo svakog znanstvenika relevantnog za područje na koje se teorija odnosi. Znanstvene teorije su npr. teorija evolucije ili relativnost. Teorije zavjere, s druge strane, predlažu objašnjenja pojava bez prikupljanja dovoljne količine podataka koji podupiru njihove tvrdnje. Prema njima, moćnici ili grupe ljudi od velikog društvenog značaja u tajnosti pokušavaju ostvariti svoj zlokobni plan.
Jedan učestali dio istraživanja o zavjerama govori kako ljudi koji naginju prema takvim osebujnim objašnjenjima u jednom slučaju imaju tendenciju sličnog vjerovanja u vezi drugih zavjera. Ovo objašnjenje poduprto je hipotezom koju je originalno predložio 1994. sociolog Teo Goertzel, a koja kaže kako vjerovanje u jednu zavjeru služi kao podloga za buduća malo vjerojatna vjerovanja.
Ovo možemo uvidjeti na slučaju poznatog pobornika teorija zavjera – Alexa Jonesa. U razgovoru o napadima koji su se dogodili na maratonu u Bostonu, on je podsjetio slušatelje kako su dva oteta zrakoplova prilikom terorističkih napada na Svjetski trgovački centar doletjela upravo iz Bostona. Kasnije je Alex predložio kako bombardiranja mogu biti i odgovor na iznenadni pad cijena zlata. Dakle, ne samo da je posumnjao u brojne incidente, već pronalazi i određene poveznice između svih njih.
U istraživanju iz 2011. psiholozi Michaela J. Wooda, Karen M. Douglas i Robbia M. Suttona sa Sveučilišta u Kentu (Engleska) pitali su studente koliko vjeruju u službenu priču u vezi smrti Osame bin Ladena. Svoje slaganje studenti su izrazili ocjenama od 1 do 7, a psiholozi su ovim istraživanjem utvrdili kako studenti koji sumnjaju u istinitost službene priče i smatraju kako je Osama bin Laden u trenutku intervencije već bio mrtav, više nego ostali vjeruju kako je on još uvijek živ. Sličan logički konflikt potvrdio se u slučaju smrti princeze Diane. Analizom studija zaključeno je kako ljudi ne vjeruju u teorije zavjera zbog specifičnosti događaja, nego zato što oni podupiru njihova prethodna vjerovanja u zavjere.
SUMNJA U ZNANOST
Duboko nepovjerenje ljudi sklonih vjerovanju u teorije zavjere u mnogobrojnim slučajevima prošireno je i na područje znanosti. Situacija nikako ne može biti zadovoljavajuća ako više od trećine populacije SAD-a ne vjeruje u zaključke znanstvenika vezane uz postojanje globalnog zatopljenja.
Istraživanje koje je u svibnju ove godine objavio psiholog Stephan Lewandowski sa Sveučilišta u Zapadnoj Australiji govori o odnosu između prihvaćanja znanosti i sklonosti prihvaćanju teorija zavjera. Lewandowsky je ispitanike prikupio na internetskim blogovima koji govore o klimatskim promjenama te svoje istraživanje usmjerio na sustav vjerovanja ovoga dijela populacije. Rezultati istraživanja govore kako vjerovanja u više teorija zavjera istodobno rezultiraju odbacivanjem znanstvenih zaključaka, ne samo u vezi klimatskih promjena nego i u vezi dobro provjerenih činjenica. Taj dio populacije tako u mnogobrojnim slučajevima ne vjeruje da pušenje uzrokuje rak pluća ili da HIV uzrokuje AIDS.
Već smo spomenuli kako vjerovanje u teorije zavjere odvaja ljude od važnih tema političkog i socijalnog interesa. Istraživanje koje podupire ovu izjavu proveo je 2013. Daniel Jolley na Sveučilištu u Kentu. Svojim kolegama Daniel je predstavio izjave koje podupiru različite teorije zavjere, uključujući one u vezi globalnog zatopljenja. Istraživanjem je potvrđena hipoteza o manjoj zainteresiranosti za političke i socijalne interese studenata koji su skloni teorijama zavjera.
Filozof Karl Popper tvrdi kako teorije zavjere neprestano žele slučajne događaje prikazati kao planirane, zanemarujući pritom nasumičnost prirode i nenamjerne posljedice mnogih političkih i društvenih akcija.
Brojna istraživanja pokazala su da je vjerovanje u teorije zavjere povezano s osjećajem nemoći i nesigurnosti. Npr., veliko istraživanje Jennifer Whitson sa Sveučilišta u Austinu i Adama Galinskog sa Sveučilišta u Northwesternu iz 2008. pokazalo je kako usvajanje vjerovanja iz teorija zavjera predstavlja svijet kao predvidljivo mjesto. Opipljiv neprijatelj apsorbira krivicu za probleme koji bi se inače činili previše apstraktnim.
Svi su ovi rezultati uznemirujući jer sugeriraju da čak i površno vjerovanje u teorije zavjere može stvoriti nepovjerenje i odvratiti pažnju od ključnih znanstvenih, političkih i socijalnih problema. Proces pobijanja teorija zavjera nije nimalo jednostavan jer svako davanje pažnje najbizarnijim teorijama daje svojevrstan legitimitet. Zbog toga je možda najbolje rješenje širenje znanstvenih spoznaja koliko god je to moguće, bez pretjeranoga osvrtanja na teorije zavjera u nadi da će šira publika postati manje podložna nevjerojatnim obrazloženjima.
Izvori/ dodatno čitanje:
What a Hoax, Sander van der Linden u Scientific American, 2013.
The Empire of Conspiracy: The Culture of Paranoia in Postwar America, Timothy Melley, 2000.
Dead and Alive: Beliefs in Contradictory Conspiracy Theories, Michael J. Wood, Karen M. Douglas, Robbie i M. Sutton, 2012.
The Social Consequences of Conspiracism: Exposure to Conspiracy Theories Decreases Intentions to Engage in Politics and to Reduce One’s Carbon Footprint, Karen M. Douglas i Daniel Jolley u British Journal of Psychology
NASA Faked the Moon Landing—Therefore, (Climate) Science Is a Hoax: An Anatomy of the Motivated Rejection of Science, Stephan Lewandowsky, Klaus Oberauer i Gilles E. Gignac u Psychological Science, 2013.
