Zemlja – sami početak našeg planeta
Zemlja – sami početak našeg planeta [3 minute čitanja]
Naš je planet u početku bio praiskonska nakupina stijena i plinova; Sunce je tada bilo slabije nego danas, a Mjesec se činio golemim, jer je kružio na udaljenosti deset puta manjoj od današnje. Prošle su stotine milijuna godina prije nego što je planet postao pogodan za život. No i na današnjoj, mnogo drukčijoj Zemlji, mjestimice nailazimo na prizore koji podsjećaju na te surove početke.
Od prvih početaka zemljina se površina ohladila, kontinenti su se razdvojili, planine su se uzdigle i erodirale — i pojavio se život, blag i zelen. Izbrisani su gotovo svi znakovi nekadašnjeg izgleda planeta. No u najstarijim stijenama, u najdubljoj magmi, pa čak i na površini Mjeseca posutoj kraterima, znanstvenici ulaze u trag počecima našeg planeta. Počevši bolje razumijevati Zemljine početke, saznali su više i o rijetkim prizorima koji se danas mogu pronaći u najsurovijim područjima Zemlje, i koji svjedoče o njezinoj davnoj prošlosti.
Zemlja je nastala prije 4,6 milijardi godina, kad su komadići stijena i leda kružili oko mladog Sunca. Sudarajući se i spajajući, postajali su sve veći oblikujući planetarnu građu. U žestokim međusobnim sudarima tih građevinskih blokova nastali su planeti, uključujući i novorođenu Zemlju. Usred tog kaosa, jedno drugo tijelo, veliko poput Marsa, udarilo je u naš planet energijom bilijuna atomskih bombi, dovoljnom da ga potpuno rastali. Najveći dio nepoznatog tijela nestao je u beskrajnom oceanu magme koji je stvorilo. No udar je ujedno izbacio u orbitu golemu količinu stijena pretvorenih u paru, dovoljnu da izgradi čitav jedan mali svijet. Ti su se dijelovi ubrzo spojili u kuglu i otad se Zemljina povijest odvija pod bijelom svjetlošću Mjeseca.
Nakon vatrenog rođenja Mjeseca, Zemljina se površina ohladila. No usprkos tomu, naš je planet sljedećih 700 milijuna godina ostao negostoljubiv: znanstvenici to doba nazivaju hadskim, prema starogrčkom podzemnom svijetu.
Komadi čvrstih stijena plutali su magmom poput tamnih ledenih santi. Ugljični dioksid, dušik, vodena para i drugi plinovi izlazili su iz stijena koje su se hladile, okružujući planet kipućom atmosferom lišenom kisika. S daljnjim padom temperature para se kondenzirala u kišu, koja je padala u prvobitnim monsunskim razdobljima i punila oceanske bazene.
Ti prvi oceani vjerojatno nisu dugo trajali. Svemirske krhotine zaostale nakon nastanka planeta — komadi stijena promjera desetina i stotina kilometara — bombardirale su Zemlju tijekom tog doba. Možda su najsnažniji udari učinili da oceani proključaju i ispare, potaknuvši iznova proces hlađenja i kondenzacije.
Do prije 3,8 milijardi godina udari su se prorijedili. Tekuća voda mogla se održati. Približno u to vrijeme, možda u oceanima, beživotne kemijske reakcije proizvele su molekule dovoljno složene da se reproduciraju i evoluiraju u još složenije. Prije 3,5 milijardi godina, život je bio na putu prema jednostaničnim modrozelenim algama, cijanobakterijama, koje su bujale u dijelovima oceana obasjanima suncem. Bilijuni i bilijuni tih mikroskopskih organizama preobrazili su planet. Sunčevu energiju pretvarali su u hranu, otpuštajući pritom kisik kao otpadnu tvar. Malo po malo atmosferu su pretvorili u zrak koji se može udisati, omogućujući razvoj i raznolikog života koji je uslijedio.
Ti su dani davna prošlost, no procesi su naš planet pretvorili u svijet pogodan za život vidljivi su i danas. Prvobitna vrelina, preostala iz vremena nastanka planeta, još uvijek izbija u obliku vulkanskih erupcija. Tad se izlijeva lava koja ispušta plinove kao nekoć, dok je Zemlja još bila mlada i u fazi hlađenja. U najsurovijim današnjim okolišima na planetu, cijanobakterije vladaju i dalje, kao što su činile milijardama godina. I svaki put kad biljka pronađe maleno uporište na tek ohlađenoj lavi, potvrđuje pobjedu života nad beživotnom stijenom.
Izvori/dodatno čitanje:
Tim Appenzeller – NG (2006.)
