Ljubav – Znanost o ljubavi
Ljubav i znanost – je li čar ljubavi danas otkrivena? Znanstvenici pomoću računala zaviruju u središte našeg emotivnog života – u mozak. Proučavaju neurotransmitere i hormone koji kruže tijelom i pokušavaju odgonetnuti biokemijske sastave koji nas već stotinama tisuća godina obmanjuju.
Počnimo s poljupcem, kao i svaka dobra ljubavna priča.
Kroz usta protječu zrak i govor i hrana ulazi u tijelo. Usta su vrata u naš unutrašnji život i u metafizičkom smislu prolaz za dušu. Prema Platonu:
[bctt tweet=”„Pri poljupcu duša dolazi do usana kako bi napustila tijelo“.”]
Naravno, platonski je poljubac isključivo trebao služiti duhovnom sjedinjenju s „nebeskim ljubljenim“, a ne tjelesnoj požudi. Takva se ideja javlja i u kršćanstvu, gdje se poljubac križa, prstena i relikvije tumači pobožnom nadom u sjedinjenje s duhovnim.
Znanstvenici na poljubac gledaju profanije. Glad i žeđ za tuđim usnama bihevioristi povezuju s načinom prehrane nekih vrsta majmuna: iz usta u usta. Drugi znanstvenici vjeruju da su naši preci ližući životno važnu sol s kože otkrili zadovoljstvo u dodirivanju. Seksolog Ernest Bornemann drži pak da je poljubac oduvijek bio u vezi sa spolnim odnosom: pri parenju su se u početku ljudi grizli, a poslije su prešli na ljubljenje. A Sigmund Freud pokušao je povezati prehranu i putenost: novorođenćad uživa sisati majčine grudi, što poslije razvija potrebu za oralnim kontaktom koja se cijeli život nastoji utažiti poljupcem.
S druge strane, američki anatom David Berliner smatra da je otkrio kemijsku pozadinu poljupca:
„Možda poljubac služi upijanju feromona – molekula mase milijuntog dijeta miligrama koje izlučujemo preko kože.“
Neobično je da ih se mnogo oslobađa u nosnoj šupljini „upravo na mjestu gdje se nosnice partnera dodiruju prilikom ljubljenja“.
Postoji teorija da je ljubljenje oblik njušenja – uobičajena rituala pri kojem životinje ispituju moguće partnere. Mnogi sisavci za to posjeduju poseban osjetilni organ – vomeronazalni organ (VNO) koji se nalazi u nosnom septumu a 1991. godine otkriven je i kod čovjeka. Nekim je pokusima ustanovljeno da ljudski feromoni, bez obzira na osjetilo njuha, preko VNO-a izravno utječu na hipotalamus, dio mozga veličine trešnje koji upravlja nagonima i vegetativnim funkcijama.
Sastav individualno različitih molekula karakterističnih za određeni spol , barem kod laboratorijskih miševa , određuju geni za glavni kompleks tkivne podudarnosti (MHC). Što se ti genski uzorci odgovorni za reguliranje važnih funkcija imunološkog sustava više razlikuju između seksualnih partnera, imunološki sustav njihove djece bit će jači.
Švicarski zoolog Claus Wedekind dokazao je da ženke više privlače mužjaci čiji se MHC znatno razlikuje od njihova, što je zabilježio i kod ljudi. Ako ti podsvjesni kemijski signali „odgovaraju“, primatelj pošiljatelja automatski doživljava seksualno privlačnijim.
Uloga njuha pri pronalaženju partnera dobro je istražena. Za razliku od sluha i vida, osjetilo njuha izravno je usmjereno na „emocionalni mozak“ – limbički sustav u kojem utječe na proizvodnju hormona i seksualnu požudu. Mirisne se poruke, među inim, razvrstavaju na muške i ženske ili na više ili manje privlačne.
Još nije otkriveno jesu li naše olfaktivne reakcije stečene, primjerice tjelesnim kontaktom s poznatim osobama ili prvim spolnim iskustvom ili urođene.U svakom slučaju, razum koji naknadno uključujemo nikad nije u suprotnosti s odlukom koju je donio limbički sustav, a koja nam kazuje miriše li nam netko dobro ili loše.
Inače najvažnije osjetilo – osjetilo vida – pri poljupcu se uglavnom isključuje. Ako pri vizualnom podražaju zatvorimo oči, jače ćemo se usredotočiti na unutrašnji doživljaj i osjetilo dodira. Na mjestu svjesnog doživljaja – u senzorskoj moždanoj kori – svaki je dio tijela, kao na zemljovidu, zastupljen određenim područjem. Tu se osvještava svaki dodir koji se preko milijuna receptora na našoj koži leđnom moždinom prenosi do mozga. Fiziolozi koji su mozak podijelili na osjetilna područja ustanovili su da osjetljivi jezik i tankoćutne usne zauzimaju mnogo više prostora nego spolni organi.
No usta i spolni organi nisu jedine erogene zone – čitavo tijelo ponaša se kao veliki erotski organ, misle ginekolog William Masters i psihologinja Virgina Johnson. Do orgazma, tvrde, može doći stimulacijom grudi ili zatiljka, tabana ili unutrašnje strane ruke, a katkad je dovoljna samo snaga misli. Naime, uzbuđenje, kao i bol, nije ograničeno na određene dijelove tijela nego se odigrava u glavi.
Osjetilni podražaji koji se odašilju u mozak u moždanoj će se kori, središtu intelekta i memorije, procijeniti i usporediti s već poznatim. Tu se stvara sud je li neka osoba lijepa ili ružna, privlačna ili antipatična i donosi se odluka hoće li se tijelo oduprijeti dodirima ili na njih ugodno reagirati.
Čovjek raspolaže složenim i vrlo individualnim ukusom koji se očituje kod jela, izbora partnera ili spolnog odnosa.
„Koga smatramo privlačnim i erotičnim“, tvrdi američka antropologinja Helen Fisher, „ovisi o trenutku, zdravstvenom stanju, društvenom statusu, o iskustvima iz djetinjstva i mnoštvu drugih kulturnih i bioloških faktora.“
Često se pitamo zašto nas određena osoba privlači, a druga nas pak, iako vrlo simpatična, ostavlja hladnom. Socijalni psiholog Art Aron već se trideset godina bavi ljubavnim odnosima, proučavajući kako nastaju i što ih održava. Na to pitanje nema jednoznačnog odgovora: „Mislim da je naš izbor katkad puka slučajnost. A kad nam se netko sviđa, lako je pronaći tisuću razloga zašto nam se sviđa.“
Taj profesor na Državnom sveučilištu New York u Stony Brooku ispitao je 1000 zaljubljenih osoba kako bi doznao što izaziva njihove osjećaje. Rezultati su pokazali da veliku ulogu igraju vanjski utjecaji: polovica ispitanih svog je partnera poznavala mnogo prije nego što se u njega zaljubila, a razlog zaljubljivanju nije naknadna spoznaja njegovih kvaliteta nego nagla pretpostavka (iako neosnovana) da ih je partner zavolio.
Da bi se rasplamsala strast, dovoljan je trenutak, letimična kretnja. Srce počinje lupati, ruke se znoje, lice se crveni, krv udara u križa, u želucu nastaje mučnina, tijelo drhti i posvuda se osjeća vrućina. Nevidljiva moć zavrtjela nam je glavom a jasne su nas misli napustile.
Što se dogodilo?
Iako nam se tako ne čini, u red je odjednom ušao kaos. Jasno, individualni se osjećaji ne daju svesti na jednostavne formule, no iza njih kriju se biokemijski procesi zajednički svim ljudima. Neurobiolozi i stručnjaci za hormone otkrili su u pokusima na životinjama niz faktora koji sudjeluju u tim procesima. No na koji se način oni individualno očituju, ovisi o neuronalnoj topografiji i stimulansu pojedinca.
Ako je moždana kora osjetilne signale odredila kao ugodne, limbički sustav koji je s njom usko povezan izaziva burnu reakciju: područja mozga odgovorna za tugu i depresiju deaktiviraju se, a centar za strast pojačano radi. Hipotalamus luči neurotransmitere dopamin i endorfine – tjelesne droge slične morfinu zadužene za euforiju, gubitak teka, pojačanu energiju i smanjenu potrebu za spavanjem. Usto ublažuju osjećaj boli i straha i pospješuju stanje lagodnosti.
Dopamin pojačava seksualnu nadražljivost a njegov nusproizvod norepinefrin (noradrenalin) mozak, čini osjetljivijim na nove podražaje. Feniletilamin pak povećava romantično raspoloženje. U moždanom deblu dolazi do opadanja količine neurotransmitera serotonina, što vjerojatno pojačava libido i umanjuje racionalno razmišljanje. Pri nježnom dodirivanju hipofiza koja je spojena s hipotalamusom luči više oksitocina, hormona koji je uglavnom proučavan kod žena i koji pojačava osjećaj ljubavi i povezanosti. Oksitocinu sličan vasopresin pospješuje sjećanje i posebice je kod muškaraca odgovoran za nježnost.
Hipofiza luči i luteinizirajući hormon (LH) koji u testisima i jajnicima pojačava proizvodnju testosterona, dugoročno povećavajući seksualnu želju. Kora nadbubrežne žlijezde u nekoliko milisekunda preko leđne moždine dobiva naredbu da u krv uštrca više adrenalina, stimulativnoga hormona koji pokreće svu pričuvnu tjelesnu energiju i povećava brzinu reakcija u mozgu, čineći ga otvorenijim za nova iskustva.
Kora nadbubrežne žlijezde smanjuje proizvodnju hormona stresa kortizola, a preko autonomnog živčanog sustava u mišiće arterijskih stijenki dolaze naredbe da se opuste kako bi žilama bolje mogla poteći krv. A da bi se nadoknadila povećana potreba krvi za kisikom, ubrzava se udaranje srca i disanje.
Pomutnja u tijelu prenosi se do mozga, koji potom spušta prag osjetljivosti i na osjetilne podražaje burnije reagira – u tijelu nastaje spirala uzbuđenosti koja na smetnje poput zvonjave telefona ili zastranjujućih misli reagira vrlo osjetljivo.
No mozak katkad nadolazeće tjelesne signale krivo razumije. Kad za udaranje srca postoji više razloga, limbički sustav može upasti u zabludu: moguće je da do fiziološkog buđenja dođe zbog krivog objekta.
„Ako deset minuta trčite na mjestu, ubrzat ćete rad srca“, objašnjava Art Aron. „Kad poslije ugledate privlačnu osobu, učinit će vam se posebno atraktivna.“
Prema Aronovim ispitivanjima, 15 posto ljubavnih romansi započinje preko takvog „transfera uzbuđenosti“ – nakon napornog sporta, uzbudljive vožnje u zabavnom parku, zastrašujućeg filma u kinu ili euforične proslave zadnjeg ispita. A kad je veza sklopljena, transfer dodatno pojačava osjećaje: ako primjerice roditelji djetetu osporavaju izbor partnera, mladi će se par još čvršće povezati. Taj klasični fenomen psiholozi nazivaju „efektom Romea i Julije“.
Kao što znamo, pod zanosom tjelesnih droga i žaba se može pretvoriti u kraljevića: partnerove nedostatke previđamo, a ako i imamo nekih primisli, one će pri sljedećem zanosnom susretu nestati. Zaljubljeni neprestance žive u nekoj vrsti izvanrednog stanja: prestaju jesti i ne mogu spavati. Puni su energije, otporniji na stres i zarazne bolesti. Odsutan smiješak na njihovu licu odaje da su odlutali u mislima jer su mišići lica usko povezani s centrom za emocije i nehotice odražavaju duševno stanje. Čak i maštanje o partneru djeluje da limbički sustav, koji ne razlikuje stvarne podražaje od misli u moždanoj kori, pojačano proizvodi neurotransmitere i hormone.
Pritom se luči velika količina norepinefrina koji pojačava živčanu povezanost sjećanja i osjećaja, tvrdi Helen Fisher: „Neznatni puteljak u mozgu pretvorit će se u glavnu ulicu.“
Pozitivni događaji, kao što su prvi poljubac ili prva zajednički provedena noć, pomoću tog će se hormona detaljno urezati u dugoročnu memoriju i neprestance se u glavi odvijati poput filma.
Dašak mirisa ili određena glazba bit će dovoljni kako bi se valovi uzbuđenja i mašta uputili u novostvorenu „glavnu ulicu“ u mozgu. S druge strane, memorijski kanali koje smo do tada često rabili zapuštaju se i sve im se teže vraćamo. Tko će se sada opterećivati napornim šefom, teškim ugovorima ili bivšom ljubavi?
„Svijest se sužava i bavi se još samo jednom stvari. Pažnja se koči, nepomična je, kruta i usmjerena samo na jedno biće“, prikladno je rekao španjolski esejist i filozof José Ortega y Gasset. Psihijatricu Donatellu Marazziti sa sveučilišta Pisa u Italiji to stanje podsjeća na opsesivne neurotike koji, mučeni opsesivnim predodžbama, neprestance ponavljaju određene rituale, poput pranja ruku. Ispitujući 20 netom zaljubljenih studenata, Marazziti je ustanovila da na opsesivne neurotike ne podsjeća samo njihovo duševno stanje nego je i količina serotonina u krvi na bolesno niskoj razini. Zbog „romantične ljubavi“, tvrdi, ljudi u kliničkom smislu postaju „ludi“.
Ali zašto je evolucija razvila mehanizam koji „na određeno vrijeme može zbuniti čak i najveće glave, koji se ne ustručava djelovati ni dok državnici vode pregovore, koji prekida važne veze, raspušta najčvršće saveze i koji katkad za žrtvu uzima život, zdravlje, bogatstvo, položaj i sreću?“ pita se filozof Arthur Schopenhauer. I na to kratko odgovara: kako bi „svaki Ivica pronašao svoju Maricu“.
U tu je svrhu mozak razvio „sustav nagrađivanja“ koji početno zanimanje za neku osobu pretvara u opsesiju, isključuje razum i uvjerava nas da među šest milijardi drugih ljudi nema boljeg partnera. To je biokemijski trik koji zasljepljuje zaljubljene: oni ne vide moguće opasnosti a misli su im usredotočene na samo dvije stvari, na partnera i na – seks.
Jer, slaže se većina znanstvenika, svi su romantični osjećaji u službi razmnožavanja, a ona opravdava sva sredstva. Strast je, pretpostavlja Helen Fisher, proizvod evolucije koji čovjeku pomaže da svoj seksualni nagon – koji ga prvo i upućuje u potragu za partnerom – ne zadovoljava tek tako. Složena emocionalna moć privlačenja omogućuje nam da tražimo jednog, sebi prikladnog partnera za kojeg ćemo se potom emotivno vezati. Ta će povezanost biti isključiva jer većina zaljubljenih u početku ne pokazuje seksualno zanimanje za druge. Na taj način zaljubljenost zaustavlja daljnja zastranjivanja i stvara osnovni uvjet opstanka vrste: barem privremeno I čvrstu partnersku vezu.
Ali zašto nas strast udara kao grom I iz vedra neba? Mora li čovjek prvo izgubiti glavu da bi s nekim uopće mogao biti? Helen Fisher objašnjava da je udar i strasti i te kako bio potreban u doba kada nije postojalo ureda, društava ili noćnih klubova, mjesta gdje se pronalaze mogući partneri. Živeći u manjim, izoliranim skupinama, ljudi su se sreli primjerice na bunaru i sve se moralo brzu odigrati: ljubav na prvi pogled radi izbora kandidata, poljubac kao olfaktivna provjera gena i spolni odnos radi očuvanja vrste. Tomu je pomogao koktel tjelesnih droga koji je bio dovoljno jak da čovjeka nagne da napusti poznatu okolinu i svoju budućnost povjeri nepoznatoj osobi.
Ali što slijedi nakon toga?
Kora velikog mozga željela bi da ta ushićenost potraje do kraja života. No za svijet emocija važniji limbički sustav ima druge planove: dajući prednost normalnom stanju, raspolaže regulacijskim mehanizmom koji utječe na čovjekova maštanja o vječnoj sreći. Taj je mehanizam, pod nazivom Nucleus accumbens, nakupina neurona koja zaprima koktel sastavljen od dopamina, endorfina i ostalih transmiterskih tvari i uz pomoć drugih faktora stvara osjećaj euforije.
Čovjek, odnosno kora velikog mozga, uči koji podražaji stimuliraju taj osjetljivi živčani sklop i stalno traži takav doživljaj: zato nam je primjerice potrebna tjelesna blizina voljene osobe ili barem njezin glas preko telefona nekoliko puta na dan. No Nucleus accumbens radi vlastite zaštite takvom se „stresu nagrađivanja“ suprotstavlja i postupno smanjuje broj prihvatnih stanica za neurotransmitere. Zbog toga zanos jenjava ako su zaljubljeni dugo ili često zajedno.
Kad bismo taj prestanak opijenosti morali izjednačiti s otrežnjenjem partnera i kad bi povratak u „normalno stanje“ automatski završavao novom vezom, vjerojatno bismo se složili sa zaprepaštenjem Andrea Bretona:
“Nema ničeg bešćutnijeg i očajnijeg od pomisli da Shakespeareova Julija, daje živa, više ne bi bila Romeova!”
Ta je pomisao neprimjerena kao i trenutak kada Romeo uzima otrov kako bi se svojoj dragoj pridružio u navodnoj smrti. Jer nakon romanse ispunjene strašću i pustolovinama i nakon svladavanja svih teškoća očekujemo sretan svršetak! Koliko god uživali u stanju zaluđenosti, težimo za mirom i okriljem ispunjene ljubavi.
No za razliku od strasti, znanstvenicima je mnogo teže objasniti što je ljubav. Ona zasigurno nema veze sa seksom. Promatrajući mimiku zaljubljenih, možemo uočiti nešto više nego puku požudu: oni rukom pod ruku iskazuju unutrašnju povezanost i uzajamnu brižnost.
Ljubav je čežnja da se povežemo s drugom osobom, kaže socijalni psiholog Art Aron. Ona je osnovna čovjekova potreba koju treba utažiti, slično kao glad i žeđ. Činjenicu da se ta potreba razlikuje od osjećaja strasti Aron obrazlaže zapanjujuće jednostavnim dokazom: za razliku od duševnih uzbuđenja kao što su bijes, strah, sreća ili tuga, ljubav se ne prenosi izrazom lica. I dok razne osjećaje relativno dobro možemo razgraničiti, ljubav ih sve obuhvaća.
,,U ljubavi spoznajemo svoje najekstremnije osjećaje“, kaže Aron. „Možemo biti smireni ili nasilni, možemo mrziti ili tugovati. No kakvoća našega života najviše ovisi o vezi.“
Novorođenčad koja nema usku vezu s roditeljem ili drugom bliskom osobom može emotivno i tjelesno zakržljati. Živčane stanice mladoga mozga moraju se tek povezati u složene strukture, pri čemu su ovisne o okolini. Limbički sustav tada igra ulogu „društvenog osjetilnog organa“, detektora koji uspostavlja dijalog između vlastitih osjećaja i duševnog stanja drugih osoba, omogućujući „uvlačenje“ u osjećaje i razmišljanja drugih kako bi mogao reagirati na njihove potrebe.
Takva komunikacija ostavlja trag na sklopovima živčanih stanica, odnosno u temeljnoj strukturi čovjekovih osjećaja. Američki je psihijatar Daniel Stern ustanovio da će se beba veseliti igrački tek ako se radost očitava u majčinu osmijehu. Ako se majčin izraz lica ukoči, dijete će naslutiti opasnost i početi plakati. Djeca čije majke nikada nisu jače pokazivale osjećaje poslije će imati teškoća pri osjećanju vlastita uzbuđenja ili radosti.
Za emotivnu je sigurnost važan i tjelesni dodir. Dokazano je da nedonoščad mirnije spava i brže napreduje ako je tjelesni kontakt s roditeljima intenzivniji. Biolog Michael Meaney sa sveučilišta Montreal u Kanadi pokusima je dokazao da je mladunčad štakora koju se nakon porođaja intenzivno gladilo do kraja života bila otpornija na stres i strah. A kako kemijski procesi stresa glodavaca sliče ljudskim, znanstvenici drže da se ti rezultati mogu prenijeti na čovjeka.
Nježnost ili snažan zagrljaj i odrasle prenosi u stanje dječje ushićenosti. Osjećaj utjehe može biti toliko dubok i oslobađajući da nam katkad izmami suze na oči. S druge strane, neuzvraćanje osjećaja dokida nam volju i dovodi do duboke nesigurnosti koja se može odraziti i u našem ponašanju izvan veze.
Temeljna potreba za sigurnošću i čežnja za svladavanjem vlastite izolacije i životnih strahova prate nas cijeli život. U tome nam pomaže ljubav, ali i vjera. Stoga ne čudi da su one metaforički povezane: netko može biti u „sedmom nebu“ ili nekoga možemo „obožavati“.
No tek je prestanak ljubavnog zanosa preduvjet za čvrstu vezu, smatra psihijatar Thomas Lewis, autor jedne od „Općih teorija ljubavi“.
“Kad bi čovjek stalno bio zaljubljen, ne bi mogao voditi normalan život, kao ni kad bi bio vječno pijan. Ekstaza stvara ljubavne parove, no tek pošto ona prođe zaljubljena osoba može osvijestiti tko je zapravo njezin.”
Nakon početne zbunjenosti u glavama partnera ponovno dolazi do promjene: njihovi se mozgovi „sinkroniziraju“, ulaze jedan u drugi i međusobno se emotivno i tjelesno usklađuju. Prema provedenim testovima, mijenja se i slika samoga sebe: partneri više ne mogu jasno razlučiti kome pripada koja osobina.
Budući da ljubav igra iznimno važnu ulogu u emotivnoj i tjelesnoj ravnoteži, mozak je programiran tako da samoću doživljava kao bol. Čovjek nekad ostaje i u nesretnoj vezi, objašnjava Thomas Lewis.
“Mozak procjenjuje što izaziva veću bol: individualna samoća ili samoća udvoje. Katkad dugo trpimo lošu vezu, kao kad izgladnjeli u nuždi jedu žabe.”
Nakon raspada veze prekida se i virtualna povezanost mozgova, što do vodi do žestokih emotivnih reakcija s negativnim predznakom. Napuštena se osoba ponaša kao ovisnik na odvikavanju: nemirna je, ne može spavati, dolazi u napast nazvati bivšeg partnera, pisati mu pisma i nada se da će ga negdje ugledati. Kako bi utažio ljubavne jadi, mozak traži novi poticaj, što može završiti u novoj aferi, alkoholu ili drogi.
Gubitak partnera može imati dugoročne posljedice na čitav organizam Liječnik Dean Ornish u svojoj je knjizi „Ljubav i opstanak“ obradio desetke studija i zaključio da je vjerojatnost ranije smrti kod samaca od tri do pet puta veća nego kod ljudi koji imaju brižnog partnera, žive u obitelji ili nekom drugom obliku društvene zajednice. „Sigurno nije netočno“, piše dobitnik Nobelove nagrade za književnost Saul Bellow, „Da je više smrtnih slučajeva uzrokovano slomljenim srcem nego nuklearnim zračenjem, a da protiv toga nitko ne demonstrira na ulici.“
Izvor/daljnje čitanje:
Ines Possemeyer – O ljubavi i strasti (2007.)
