Tamna strana perfekcionizma
Tamna strana perfekcionizma
Nigdje u industrijaliziranom svijetu stopa samoubojstava mladih ljudi nije tako visoka kao na Novom Zelandu. Kulturalna očekivanja s kojima se ovi ljudi svakodnevno susreću naglašavaju sve više standarde za maskulinost, samopouzdanje, potpunu emocionalnu kontrolu te izvrsnost u školi i u sportu. Iz humanističke perspektive, od ovih se mladih ljudi traži da internaliziraju društvene uvjete vrijednosti koje karakterizira perfekcionizam.
Visoki osobni standardi nisu loši. Visoki standardi općenito pridonose težnji k postignuću i dobrim radnim navikama. Psihološka cijena perfekcionizma postaje očitija kada osoba doživljava stresne i negativne životne događaje.
Kod “normalnog perfekcionizma” ljudi su i dalje sposobni osjećati uživanje i zadovoljstvo u svom poslu.
No postoji više vrsta perfekcionizma, uključujući “perfekcionizam orijentiran na vlastito ja”, “društveno propisani perfekcionizam” i “neurotski perfekcionizam”.
Značajke “perfekcionizma orijentiranog na vlastito ja” su previsoki, nerealni standardi koje osoba sama sebi nameće i koji se pojavljuju u spoju s izrazitom samokritičnošću i nespremnošću da se prihvate neuspjesi i osobne mane. Kada perfekcionist orijentiran na pojam o sebi doživi neuspjeh, kao posljedica se pojavljuju samokritika i depresija.
“Društveno propisani perfekcionizam” ukorijenjen je u pojedinčevu uvjerenju da drugi ljudi imaju pretjerana i nerealna očekivanja od samih sebe. Ta je očekivanja teško, ako ne i nemoguće ostvariti. No to se mora ostvariti ako želimo zadobiti prihvaćanje i odobravanje od socijalne okoline. Ovi izvana nametnuti standardi ne samo da se nalaze izvan vlastitog ja, već ih nije moguće ni kontrolirati. Neuspjeh u njihovu dostizanju stoga otvara vrata anksioznosti, bespomoćnosti i suicidalnim mislima.
Kada su odnosi (npr. s roditeljima i nastavnicima) podupirući i njegujući, tada i perfekcionizam orijentiran na vlastito ja kao i društveno propisani perfekcionizam, mogu potpomoći konstruktivna nastojanja. Međutim, kada odnosi nisu podupirući, ova dva tipa perfekcionizma često prelaze u “neurotski perfekcionizam“, što u biti podrazumijeva intenzivnu potrebu da se izbjegne neuspjeh. U slučaju “neurotskog perfekcionizma”, nema rezultata koji je dovoljno dobar; čak i dobro obavljeni zadaci donose malo ili uopće ne donose zadovoljstvo. Duboki doživljaji inferiornosti bacaju osobu u zatvoreni krug “osjećaja da su oni unaprijed osuđeni na neuspjeh” (engl. self-defeating), te prekomjernih napora koje prati samokritičnost, napadanje samoga sebe i intenzivni negativni osjećaji. Općenito, neurotski je perfekcionizam povezan s cijelim rasponom psihopatologije – depresijom, samoubojstvom te poremećajima hranjenja.
Neurotski perfekcionizam niče iz iskustava u djetinjstvu vezanih uz neodobravajuće roditelje čija ljubav ovisi o tome koliko se dijete lijepo ponaša i koliko dobro izvršava zadatke. Ovakvi roditelji neprekidno zahtijevaju od djeteta da bude još uspješnije. Dijete se nikada ne osjeća zadovoljno jer njegovo ponašanje i njegovi rezultati nikada ne dostižu ciljeve koje su postavili roditelji. Ti se ciljevi, uz sve to, i stalno pomiču naviše. Dijete nikada ne dostiže razinu koja je dovoljna kako bi zaslužilo roditeljsku ljubav i njihovo odobravanje. Rezultat svega je stalno nastojanje da se izbjegnu pogreške. I, u pravilu, strogi roditeljski kriteriji se internaliziraju u samokritičan glas koji se služi uskraćivanjem ljubavi prema sebi kao načinom osobnog kažnjavanja.
Izvor/dodatno čitanje:
Johnmarshall Reeve, Razumijevanje motivacije i emocija, Naklada Slap, 2010.
