Carl Sagan o roditeljima i životu poslije smrti

Carl Sagan o roditeljima i životu poslije smrti

Moji su roditelji davno umrli. Bio sam im vrlo blizak. Još uvijek mi strašno nedostaju. Znam da će uvijek biti tako. Žudim vjerovati da njihova bit, njihove ličnosti, ono što sam toliko volio u njima, još uvijek negdje postoje — stvarno i istinito.

Ne bih tražio puno, samo pet ili deset minuta na godinu, recimo, da ih vidim i da im mogu ispričati o njihovim unucima, da ih obavijestim o zadnjim novostima, da ih podsjetim koliko ih volim.

Postoji dio mene – ma koliko to djetinjasto zvučalo – koji se pita kako su. Želio bih pitati: “Je li sve u redu?” Posljednje riječi koje sam rekao svome ocu, u trenutku njegove smrti, bile su: “Pazi se!”

Ponekad sanjam da govorim sa svojim roditeljima i iznenada – još uvijek uronjen u san – obuhvati me jak osjećaj da oni nisu stvarno umrli, da je to sve neka vrsta stravične pogreške. Pa oni su ovdje, živi i zdravi, moj otac se stidljivo šali, a majka me ozbiljno savjetuje da nosim kapu jer je napolju hladno.

Kad se probudim, uvijek iznova prolazim kroz skraćeni proces žalovanja za njima. Ukratko, postoji nešto u meni što je pripravno vjerovati u život poslije smrti, i uopće se ne zanimajući postoji li ikakav ozbiljan dokaz za ili protiv toga.

Carl Sagan

Izvor/dodatno čitanje:

Carl Sagan, Svijet progonjen demonima-Znanost kao svijeća u tami, Jesenski i Turk, 2013.