Eugenika – bolesna potraga za savršenim čovjekom

SAD i druge zapadne nacije prisilno su sterilizirale svoje “nepodobne” građane

Prvi koji je ustvrdio kako država mora kontrolirati rađanje želi li stvoriti jaču rasu bio je grčki filozof Platon (427-347 pr. n. e.). Već su Spartanci, vjeruje se, primjenjivali jedan oblik neprirodne selekcije (primjerice boležljivu bi djecu iznosili iz grada i ostavljali ih da umru). Termin “eugenika” pojavio se tek 1883. godine. Skovao ga je britanski znanstvenik Sir Francis Galton od grčkog izraza za “dobroga roda”. Galton je bio rođak Charlesa Darwina, glasovitoga evolucionista i oca teorije prirodnog odabira. Galton je vjerovao da je većina individualnih osobina, dobrih i loših, nasljedna. Dakle, ljudska bi se rasa dala poboljšati kada bi postojao nekakav oblik nadzora rađanja. Godine 1873. Galton je zapisao:

“Ne vidim kakva bi to kastinska drskost sprečavala klasu nadarenih da, ako već ima moć, svoje nesretnije zemljake tretira s dužnom skrbi sve dok se ovi pridržavaju celibata. No, nastave li rađati moralno, intelektualno i fizički inferiornu djecu, sasvim će vjerojatno doći vrijeme kad će se takve osobe smatrati neprijateljima države.“

Galton je razlikovao “pozitivnu” i “negativnu” eugeniku. Prva ohrabruje razmnožavanje “pravih”, a druga obeshrabruje ili čak onemogućava razmnožavanje ljudi s “pogreškom” Eugenika se, posebice u SAD-u, prometnula u veoma popularnu znanost. Izumitelj telefona, Alexander Graham Bell, radio je s gluhim osobama i 1881. godine objavio Memoir upon the Formation of a Deaf Variety of Human Race (Znanstvenu raspravu o formiranju gluhih pripadnika ljudske rase), u kojoj se zalaže da se gluhim osobama zabrani sklapanje brakova jer će vjerojatno imati gluho potomstvo. Razvoj eugenike i eugenička istraživanja financirali su mnogi slavni bogataši poput bankarskog tajkuna Johna D. Rockefellera i mogula žitnih pahuljica Johna Harveyja Kellogga.

Teorija zavjere

Mnoge su države, posebice SAD, nacistička Njemačka, Kanada, Australija, Norveška, Finska, Estonija, Švicarska i Island, prakticirale eugeniku na cijelim skupinama svojih građana, protiv njihove volje, a često i mimo njihova znanja.

Neke su se vodile tobože altruističkim motivima. Tvrdilo se primjerice da žene s teškim mentalnim oboljenjima ne bi smjele riskirati trudnoću jer su za nju previše ranjive. Bilo je i ekstremnijih primjera. U SAD-u i (posebice) u nacističkoj Njemačkoj eugenika se prakticirala i kao sredstvo nadzora rasne “čistoće”.

Dokazi

Postoje neosporni dokazi da je “znanost” eugenike služila kao opravdanje za sterilizaciju. Godine 1855. država Kanzas donijela je zakon kojim se svaki crni muškarac koji siluje ili pokuša silovati bijelu ženu kažnjava kastracijom. Godine 1907. Teksas je usvojio zakon o kastraciji za silovatelje i počinitelje incesta. Do 1920-ih ta se praksa proširila po cijelim Sjedinjenim Državama. U mnogim su američkim državama ti zakoni nadopunjeni odredbama o sterilizaciji mentalno oboljelih, premda je definicija mentalnog oboljenja bila vrlo nejasna. U onodobnom zakonodavstvu spominjali su se kojekakvi termini: “maloumni”, “idioti”, “moron“, “moralni degenerici”, “imbecili”, “epileptičari”, “alkoholičari” i “retardirani”.

Ljudi koji su dijagnosticirali stanja koja su zahtijevala sterilizaciju često za to nisu imali nikakvih kvalifikacija. Ponekad se tražio tek rudimentarni test inteligencije, koji bi proveli službenici suda ili bolničko osoblje.

U svojoj knjizi The Surgical Solution (Kirurško rješenje. 1991) liječnik i odvjetnik Philip Reilly procjenjuje da je u razdoblju od 1907. do 1963. godine, mimo njihove volje i bez njihova pristanka, sterilizirano čak 10.000 američkih muškaraca i žena.

Jedan od prvih zakona koje je Adolf Hitler donio po preuzimanju vlasti 1933. godine bio je Gesetz zur Verhütung erbkranken Nachwuchses (Zakon o prevenciji nasljedno bolesnog potomstva). Hitler je diljem Njemačke osnovao više od 200 “eugeničkih sudova”, koji su razmatrali argumente za sterilizaciju – a u ekstremnim slučajevima i eutanaziju – pojedinih bolesnika.

Tim su sudovima liječnici bili dužni prijaviti sve svoje pacijente s mentalnim bolestima, epilepsijom i fizičkim deformacijama – uključujući paralizu, sljepoću i gluhoću. Budući da su i sami liječnici mogli stradati ako se na taj zahtjev ogluše, eugeničkim su sudovima propisno prijavljene stotine, pa čak i tisuće ljudi. Mnogi su završili u rukama liječnika i znanstvenika koji su na njima izvodili strašne pokuse namijenjene “unapređenju” znanosti. Nakon rata, u sklopu obrane na suđenju u Nürnbergu, visoki nacistički dužnosnici-sudionici eugeničkih projekata pozivali su se na američki presedan.

Istina ili mit?

Žrtve prisilne sterilizacije na Zapadu – ne samo u nacističkoj Njemačkoj nego i u Sjedinjenim Državama – broje se u tisućama. Posljednja prisilna sterilizacija provedena je relativno nedavno, 1963. godine. Eugenika, koju većina današnjih ljudi povezuje s nacizmom, bila je prinuđena promijeniti naziv.

Galtonovi instituti i danas djeluju u Britaniji i Americi, no područje svojih proučavanja radije nazivaju “kriptoeugenikom”. Znanstvenici ističu “pozitivnu” stranu tog posla, vrijedna istraživanja na polju umjetne i in vitro oplodnje te kriogeničkog skladištenja sperme, jajašaca i embrija.

Izvori/dodatno čitanje:

Thom Burnett, Conspiracy Encyclopedia 2, 2005.