Endorfin – prirodni opijat
Endorfin – prirodni opijat
Opijati koje proizvodi samo tijelo doista postoje i nazivamo ih endorfinima. To su ime dobili nedugo nakon što su otkriveni – kontrastiranjem dviju riječi koje ih opisuju: oni su endogeni morfmoliki sastojci. Riječ endogen u medicinskom se leksikonu pojavila barem stoljeće ranije, kao izvedenica iz grčkih riječi endon, u značenju »untar« ili »unutarnji« i gennao, u značenju »proizvodim«. Sukladno tome, odnosi se na tvari ili stanja koja stvaramo unutar vlastitih tijela. Morfij, naravno, zaziva u misli Morfeja, rimskog boga sna i snova.
Nekoliko struktura u mozgu sposobno je lučiti endorfine u odgovor na stres, uključujući hipotalamus i područje sive tvari oko akveduktusa, jednako kao i hipofiza. Zajedno s ACTH-om, hormonom koji aktivira adrenalinske žlijezde, za molekule endorfina poznato je da se vežu, jednako kao i drugi narkotici, na središta koja nazivamo receptori, na površini određenih živčanih stanica. Posljedica je promjena normalne senzorne svijesti. Čini se da endorfin igra važnu ulogu ne samo u podizanju praga boli, nego i u promjeni emotivnih reakcija. Osim toga, postoje i dokazi da ulazi u interakciju s hormonima nalik adrenalinu.
Kod normalne osobe koja nije pod stresom ili ozlijeđena, nema dokaza djelovanja endorfina olakšavanjem bolova i promjenom raspoloženja. Potreban je određeni stupanj traume, bilo fizičke ili emocionalne, da bi endorfini krenuli u akciju. Razina, pa čak ni značajke potrebne traume još nisu utvrđeni. Na primjer, moguće je da običan podražaj iglama za akupunkturu rezultira izljevom endorfina.
Od kasnih sedamdesetih godina ovoga stoljeća, pokazalo se da se endorfini pojavljuju u nazočnosti šoka zbog velikog gubitka krvi ili septikemije; njihovo uzdizanje u svakovrsnim tjelesnim traumama dobro je dokumentirano u kirurškoj literaturi. Do nedavno se ovaj fenomen nije proučavao kod djece, no istraživanja Sveučilišta u Pittsburgu pokazuju isti obrazac kao i kod odraslih ljudi – naime, značajno veće povećanje endorfina kod pacijenata s najtežim ozljedama, u usporedbi s onima koji su pretrpjeli manju traumu. Neka djeca čije su se jedine ozljede sastojale od ogrebotina, također su pokazala ponešto povišene razine endorfina.
Čini se da je podizanje razine endorfina urođeni fiziološki mehanizam kojim se sisavci, i možda ostale životinje, štite od emotivnih i tjelesnih opasnosti straha i boli. To je sredstvo za preživljavanje i budući da ima evolucijsku vrijednost, vjerojatno se pojavilo tijekom divljačkog razdoblja naše prethistorije kad su se često zbivali događaji koji su predstavljali prijetnju za život. Nedvojbeno je mnogo života spašeno zahvaljujući odsutnosti panične reakcije na iznenadnu opasnost.
Na rubu života
Veliki istraživač David Livingstone ujedno je bio i medicinski misionar. Tijekom boravka po Africi, mnogo je puta za dlaku izbjegao nesreću, no jedna situacija objašnjava način na koji protoplazma i ektoplazma ponekad veoma blisko surađuju upravo u trenutku kad se čini da će se zauvijek razići.
U veljači 1844. godine, kad je Livingston imao trideset godina, jednog ga je dana napao ranjeni lav od kojega je nastojao zaštititi nekoliko urođenika u svom društvu. Čeljusti razjarene životinje zgrabile su ga za lijevu nadlakticu i osjetio je kako ga podižu sa zemlje i žestoko tresu, dok su se zubi lava žarili duboko u njegovo meso, razmrskavajući mu nadlaktičnu kost i na jedanaest mjesta razdirući krvavu kožu i mišić. Jedan od urođenika, postariji preobraćenik po imenu Mebalwe, bio je dovoljno priseban da zgrabi pušku i isprazni obje cijevi, što je životinju uplašilo dovoljno da ispusti svoj plijen i odjuri, samo kako bi malo dalje umrla od rane od metka koju joj je nanio Livingston netom prije nego što je navalila na njega.
Skulptura pored David Livingston centra nedaleko od Glasgowa
Tijekom više od dva mjeseca koliko mu je trebalo da se oporavi od gubitka krvi, prijeloma nadlaktične kosti i ozbiljne gnojne infekcije koja se ubrzo razvila, ranjeni istraživač imao je dovoljno vremena za razmišljanje o za dlaku izbjegnutoj smrti. Koliko je bio zapanjen činjenicom da je preživio, toliko je bio i ravnodušnošću koju je osjetio u lavljim raljama. Kasnije će taj događaj i svoj neizreciv osjećaj mira opisati u autobiografskom djelu koje je objavio 1857. godine, naslovljenom Misionarska putovanja i istraživanja u Južnoj Africi.
“Ričući strahovito blizu mojega uha, tresao me kao što terijer trese štakora. Taj je Šok izazvao omamu nalik onoj koju doživi miš kad ga protrese mačka. Izazvao je svojevrsnu sanjivost u kojoj nije bilo osjećaja boli ni straha, iako sam bio posve svjestan svega što se događa. Osjećao sam se kao što opisuju pacijenti djelomično pod utjecajem kloroforma, koji vide čitavu operaciju, ali ne osjećaju nož. Ovo jedinstveno stanje nije bilo posljedica nikakvog mentalnog procesa. Trešnja u lavljim raljama poništila je strah i nije dopustila osjećaj užasa dok sam promatrao zvijer. Ovo osobito stanje vjerojatno nastaje kod svih životinja koje ubiju mesožderi; ako je tako, riječ je o milosrdnom daru našega dobrohotnog Stvoritelja kojim umanjuje bol smrti.”
