Pascalova oklada

Pascalova oklada

Je li slavna Pascalova oklada dokaz postojanja Boga? U to se često vjeruje, no zapravo to uopće nije tako. Naprotiv, Pascal je uvjeren da razum ne može dosegnuti Boga. Reagira protiv Descartesa i metafizičara podsjećajući na to da Bog može biti samo predmet vjere.

Bog, kako ga vide filozofi, izaziva mu osmijeh. On vjeruje u “Abrahamova, Izakova i Jakovljeva Boga”, u Boga koji se objavljuje u Bibliji i kojeg se prima srcem, ne razumom. Pascal, kao znanstveni duh i genijalni filozof, prije svega je revni kršćanin potresen Isusovom sudbinom. Velik dio svojega kratkog života proveo je samotno, kod jansenista u samostanu Port-Royal. Stoga inzistira na afektivnoj dimenziji vjere. Bog ponajprije govori srcu i jedini “dokaz” koji se eventualno može dati o njegovu postojanju nije neki racionalni argument: to je apsolutna svetost Krista i veličina svetaca. Vjera je zasnovana na svjedočanstvu koje mora dirnuti u srce, a ne na nekom logičnom objašnjenju.

Oklada

Njegova oklada dakle ni po čemu nije logičan dokaz o postojanju Boga. Pascal se obraća libertincima, onima koji tvrde da život posvećen užicima vrijedi više od života podređenog kršćanskom moralu. Želi im pokazati, na temelju racionalnog argumenta, da bi im naprotiv trebalo biti u interesu da žive u skladu s propisima religije.

Stoga im predlaže okladu, savršeno smislenu jer počiva na izračunu vjerojatnosti, novoj grani matematike koju je nedavno izmislio. Oklada ima prednosti ako je razumno moguć dobitak veći od početnog uloga, primjerice ako ja uložim 10 eura sa šansom od 1 : 2 da ću ih dobiti 100. Pascal to primjenjuje na ljudski život, smatrajući ovozemaljski život kao ulog, a vječni i blaženi život kao mogući dobitak u okladi.

Polazeći od načela da se ne može dokazati da Bog postoji, ali da postoji Šansa 1:2 da postoji, tvrdi da je beskrajno razumnije i korisnije kladiti se na postojanje Boga, živjeti kao vjernik i zaslužiti vječni život, nego kladiti se na nepostojanje Boga i živjeti raskalašenim životom uz rizik gubitka vječnog života.

Drugim riječima, uz neki konačni ulog, imamo šansu 1:2 da dobijemo beskonačnost i možemo, prema tome, mnogo više dobiti nego izgubiti. Jasno je da Pascal nikad nije svoj život zasnivao na toj okladi jer je bio uvjeren da je vjera Božji dar i da se spasenje dobiva božanskom milošću. No tim je argumentom htio destabilizirati diskurs libertinaca koji su tvrdili da se samo odavanjem užicima ovozemaljskog života dobiva sve, a ne gubi ništa.

Kao odgovor na Pascalovu okladu dolazi ateistova oklada koja govori:

„Najbolje je živjeti puni život i pokušati učiniti ovaj svijet u kojem postojimo što je moguće boljim, neovisno o tome vjerujemo li u Boga ili ne vjerujemo. Ako Bog ne postoji, ne gubimo ništa, a ostati ćemo upamćeni po dobroti od onih koji ostaju iza nas. Ako postoji Bog koji je dobar, tada ćemo biti suđeni po svojim zaslugama, a ne po činjenici vjerujemo li u Njega ili ne.”

Kantova kritika

Immanuel Kant, zadaje odlučan udarac metafizici objavivši svoje najvažnije djelo, Kritiku čistog uma (1781.), koje pokušava odgovoriti na pitanje “što mogu znati?”. Kant pokazuje da razum ne može dokazati ni da Bog postoji ni da ne postoji.

U tom pogledu u povijesti filozofije postoji jedno “prije” i jedno “poslije” Kanta. Metodološki okvir koji je on postavio tom pitanju toliko je rigorozan, a njegovi zaključci toliko uvjerljivi da svaki kasniji mislilac koji tvrdi da posjeduje dokaz o postojanju ili nepostojanju Boga djeluje sumnjivo. Ne znači da se ne može biti uvjeren u jednu ili drugu tvrdnju, no Kant jasno razlučuje različite registre: mišljenje, vjeru (ili uvjerenje) i dokaz.

Problem Boga uvijek pripada u područje mišljenja (ako je slabo poduprto), ili vjere/uvjerenja (ako je čvrsto poduprto). Religija kao i ateizam pripadaju, dakle, u područje mišljenja, vjere ili dubokog uvjerenja, odnosno vjerovanja, ali nikad u područje znanja, koje može pružiti samo univerzalno istinite i svima dokazive tvrdnje.

Dodatno čitanje:

Frederic Lenoir, Bog, TimPress, 2013.