Vrijednost znanosti – Richard P. Feynman

by Hrvoje Krpan · Published 28 listopada, 2013 · Updated 1 studenoga, 2013

Vrijednost znanosti – Richard P. Feynman [18 minuta čitanja]

Kad sam bio mlađi, mislio sam da će znanost svakomu činiti samo dobro. Bilo mi je očito da je korisna, da je dobra. Tijekom rata radio sam na atomskoj bombi. Rezultat znanosti bio je krajnje ozbiljan, proizvedena je naprava za uništavanje ljudi.

Bio sam vrlo zabrinut zbog bombe nakon rata. Nisam imao predodžbu kako će izgledati budućnost, čak nisam ni slutio da ćemo potrajati sve do sada. Zato mi se nametalo jedno pitanje – je li kakvo zlo upleteno u znanost?

Drugim riječima – kakvu vrijednost ima znanost kojoj sam posvetio sebe – i sve što volim – kada vidim grozote koje može učiniti? Na to sam pitanje morao pronaći odgovor.

Vrijednost znanosti svojevrstan je izvještaj u kojem se nalaze mnoge moje misli što su se javljale pri pokušaju da odgovorim na to pitanje.

Richard Feynman

VRIJEDNOST ZNANOSTI

S vremena na vrijeme ljudi mi govore da bi znanstvenici trebali više pažnje posvetiti društvenim problemima – a osobito bi trebali biti odgovorniji pri sagledavanju utjecaja znanosti na društvo. Kako se čini, uvriježilo se vjerovanje da bi znanstvenici polučili veliki uspjeh kada bi se više bavili složenim društvenim problemima, a manje znanstvenim, koji nisu od vitalne važnosti za društvo.

Meni se čini da ipak razmišljamo o tim problemima, s vremena na vrijeme, ali ne ulažemo krajnje napore u njihovo rješavanje. Razlog tomu je što ne znamo čarobnu formulu za rješavanje društvenih problema. Društveni problemi teži su od znanstvenih pa najčešće nikamo ne stižemo kada o njima razmišljamo.

Vjerujem da je znanstvenik koji promatra neznanstvene probleme jednako mutav kao i svaki drugi čovjek koji se s njima suoči, a kada govori o neznanstvenim problemima, zvuči jednako naivno kao i svaki drugi čovjek koji za to nije osposobljen. Budući da pitanje vrijednosti znanosti nije znanstveno pitanje, moj će govor samo dokazati tu tvrdnju.

Prva je vrijednost znanosti poznata svima. Znanstvena spoznaja omogućava nam da činimo svašta i da stvaramo svašta. Naravno, ako stvaramo dobre stvari, to nije samo na čast znanosti nego i na čast moralnom izboru kojim smo se rukovodili pri radu. Znanstvena spoznaja daje nam moć da činimo dobro ih zlo – ali nam ne daje upute kako da tu moć upotrebljavamo. Ta moć ima evidentnu vrijednost – koju može negirati samo način kako se tko njome koristi.

Na putu u Honolulu shvatio sam kako se može izraziti taj općeljudski problem. U tamošnjem budističkom hramu vodič je pojašnjavao neke budističke ideje turistima, a svoj je govor završio riječima koje nikada ne bismo smjeli zaboraviti – i ja ih nikada nisam zaboravio. Bila je to mudra izreka budističke religije:

Govor održan ujesen 1955. godine na sastanku Američke nacionalne akademije znanosti.

Svakom čovjeku danje ključ koji otključava vrata raja;

isti ključ otključava i vrata pakla.

Koja je vrijednost ključa koji otključava vrata raja? Istina je da nam nedostaju jasne upute koje bi nam pomogle odrediti koja vrata vode u raj, a koja u pakao. Upotreba ključa može biti vrlo opasna.

Ali ključ očito ima vrijednost, kako da prođemo kroz vrata raja ako ga nemamo?

Upute bez ključa bile bi bezvrijedne. Očito je da, unatoč činjenici da može stvoriti nemjerljiv užas u svijetu, znanost ima vrijednost jer može stvoriti nešto.

Sljedeća je vrijednost znanosti zadovoljstvo, što se naziva znanstvenim užitkom, što ga neki ljudi doživljavaju čitajući, učeći i razmišljajući o njemu, dok ga drugi doživljavaju radeći u njemu. To je vrlo važna činjenica koju u nedovoljnoj mjeri razmatraju oni koji nam govore da je naša društvena odgovornost razmišljati o utjecaju znanosti na društvo.

Ima li taj osobni užitak vrijednost za društvo kao cjelinu? Nema! Ali odgovornost je promisliti o cilju društva kao takvog. Je li cilj društva da sve udesi tako da ljudi mogu i uživati? Ako jest, onda je uživanje u znanosti jednako važno kao i sve ostalo.

Ali ja ne bih želio podcijeniti vrijednost svjetonazora koji je rezultat znanstvenog truda. Mi prednjačimo u zamišljanju svakojakih, čudesnih stvari koje pjesnici i sanjari u prošlosti nisu mogli ni zamisliti. To nas može upozoriti na činjenicu da je znanstveno maštanje znatno, znatno veličanstvenije nego maštanje običnog čovjeka. Koliko je primjerice veličanstvenije znati da nas ovdje, na lopti koja se vrti – polovicu naglavačke – drži tajanstvena privlačna sila dok se lopta lagano ljuljuška u svemiru milijardama godina nego da nas na leđima nosi slon koji stoji na kornjači što pliva u moru bez dna.

Razmišljao sam u samoći o tim stvarima i nadam se da ćete mi oprostiti ako vas podsjetim na tip misli koje su, siguran sam, mnoge od vas opsjedale. To su misli kakve ni jedan čovjek u prošlosti nije mogao imati jer nije imao informacije koje mi ovdje i danas imamo.

Stajao sam primjerice sam na morskoj obali i počeo razmišljati.

Evo nasrću valovi

planine molekula

od kojih svaka glupavo gleda svoja posla

trilijuni zasebnih molekula

unisono tvore bjeličastu pjenu.

Stoljeće za stoljećem

i prije nego ih je oko moglo vidjeti

godinu za godinom

grmeći su udarali obalu kao i danas.

Za koga? Zašto?

Na mrtvom planetu

bez života koji bismo mogli zabavljati.

Neumorni

mučeni energijom

koju sunce obilno razbacuje

i izlijeva na zrak.

To vodene grinje urlaju, a ne more.

Duboko u moru

sve molekule oponašaju strukture

koje vide jedne u drugima

dok ne stvore nove, složenije.

Stvaraju druge nalik na sebe,

a potom počinje nov ples.

Postaju složenija i veća

živa bića

gomila atoma

DNK, bjelančevina

još zamršenija rasplesana struktura.

Iz kolijevke izbačeni

na tvrdu zemlju

evo ih

uspravni stoje:

atomi sa sviješću; radoznala materija.

Stoji uz more, .

čudo nad čudima: ja svemir atoma atom u svemiru.

Isto oduševljenje, isto strahopoštovanje i otajstvo vraća nam se uvijek iznova kada u bilo koje pitanje proniknemo dovoljno duboko. Što spoznaja postaje dublja, to je otajstvo ljepše i vabi čovjeka da prodire još dublje u njega.

Nikada se ne treba brinuti da će odgovor razočarati, s užitkom i povjerenjem okrećemo kamen za kamenom kako bismo otkrili nezamisliva čuda što vode još čudesnijim pitanjima i otajstvima – bez dvojbe, veličanstvena avantura!

Istina je da malen broj neznanstvenih ljudi ima takav tip religijskog iskustva. Naši pjesnici ne pišu o njemu, umjetnici ne slikaju te veličanstvene stvari. Ne znam zašto. Zar naš položaj u svemiru nikoga ne nadahnjuje? Vrijednost znanosti ostaje neopjevana: osuđeni smo na večernje predavanje o tome jer nećemo čuti ni stih, ni pjesmu. Još uvijek ne živimo u znanstvenom dobu.

Vjerojatno je jedan od uzroka toj tišini što treba znati kako čitati glazbu. U znanstvenom članku primjerice možemo pročitati: »Količina radioaktivnog fosfora u cerebrumu pokusnog miša smanjila se za pola tijekom dva tjedna.« Što to znači?

To znači da fosfor koji se nalazi u mozgu miša – kao i u mojem, ili vašem – nije isti fosfor koji se tamo nalazio prije dva tjedna. To znači da su atomi u mozgu zamijenjeni. Oni koji su jednom bili tamo, nestali su.

Pa što je taj naš mozak, što su ti atomi sa sviješću? Lanjski snijeg! Oni danas mogu pamtiti što se u mojem umu događalo prije godinu dana – u umu koji je odavno zamijenjen.

Zamjećivanje da je ono što nazivam svojom osobnošću samo struktura ili ples događa se pošto čovjek uvidi koliko atomima u njegovu mozgu treba da ih zamijene drugi atomi. Atomi dolaze u moj mozak, otplešu ples i odlaze. Srećom uvijek dolaze novi atomi, koji uvijek plešu isti ples i sjećaju se koji je ples bio jučer.

U novinama o tome možemo čitati ovako: »Znanstvenici kažu da bi ovo otkriće moglo biti važno u otkrivanju lijeka protiv raka.« Novine uvijek zanima samo upotreba ideje, a ne ideja sama. Teško da itko može razumjeti važnost ideje, i to je nevjerojatno. Iznimka su pojedina djeca koja se znaju zakvačiti za ideju. Kada se dijete zakvači za ideju, imamo znanstvenika. Za djecu je prekasno (kasnije Feynman dodaje – Danas bih rekao: »Za njih je kasno, premda ne i prekasno, da znanstveni duh nadahne …«) da ih znanstveni duh nadahne tek kada su na fakultetima, zato se moramo potruditi i objašnjavati ideje djeci dok su još malena.

Sada bih se rado okrenuo trećoj vrijednosti znanosti. Nešto je manje izravna, ali ne previše. Znanstvenik ima mnogo iskustva s neznanjem, sumnjom i nesigurnošću, a to iskustvo iznimno je važno, bar se meni tako čini. Ako znanstvenik ne zna rješenje problema, on je neznalica. Ako sluti rješenje, on je nesiguran. A kada je poprilično siguran u ishod i rezultat, on još uvijek ima dvojbe. U ime napretka ustanovili smo da je od vrhunske važnosti prepoznavanje vlastitog neznanja i ostavljanje mjesta za dvojbu. Znanstvena je spoznaja tijelo sačinjeno od tvrdnji čiji je stupanj sigurnosti promjenjiv – neke su vrlo nesigurne, neke gotovo sigurne, ali ni jedna apsolutno sigurna.

Mi znanstvenici navikli smo na to, i uzimamo zdravo za gotovo da je savršeno dosljedno biti nesiguran, da je moguće živjeti, a ne znati. Ne znam u kojoj mjeri svi shvaćamo da je to istina. Naša sloboda da sumnjamo rođena je iz borbe protiv autoriteta iz ranih dana znanosti. Bila je to dugotrajna i iscrpljujuća borba. Dopustite nam da postavljamo pitanja – da sumnjamo – da ne budemo sigurni. Mislim da je važno da ne zaboravimo tu borbu kako ne bismo izgubili ono za što smo se izborili. To je naša odgovornost prema društvu.

Svi smo tužni kada razmišljamo o odnosu čudesnih potencijala koje ljudska bića imaju i njihovih malih dostignuća. Pa ipak, ljudi misle da možemo i bolje. U noćnoj mori svojeg vremena, ljudi prošlosti vidjeli su san budućnosti. Mi iz njihove budućnosti vidimo da smo nekako nadmašili očekivanja njihovih snova, koji su ostali snovi na više načina. Nada u budućnost danas dobrim je dijelom nada prošlog vremena.

Nekoć se mislilo da sposobnosti koje ljudi imaju nisu razvijene jer je većina ljudi neuka. Mogu li svi univerzalno obrazovani ljudi biti Voltaire? Loši ljudi mogu biti poučeni jednakom učinkovitošću kao i dobri. Obrazovanje je snažna sila, i za dobre i za loše.

Komunikacija među narodima mora poticati razumijevanje – tako je pokrenut još jedan san. Ali strojevima za komunikaciju može se manipulirati. Ono što se prenosi komunikacijom može biti istina ili laž. Komunikacija je također snažna sila i za dobre i za loše.

Primijenjene znanosti napokon bi trebale osloboditi čovjeka od materijalnih problema. Medicina kontrolira bolesti. U tome nema ništa loše. Pa ipak, neki danas strpljivo rade na stvaranju novih oblika kuge i otrova koje žele upotrijebiti u budućim ratovima.

Uglavnom nitko ne voli rat. Mir je naš današnji san. Ljudi u miru mogu razviti sve svoje enormne potencijale koje, kako se čini, imaju. Možda će ljudi u budućnosti otkriti da i mir može biti dobar i loš. Vjerojatno će se čovjek u miru propiti od dosade. Onda će pijančevanje postati velik problem koji čovjeka drži podalje od svih potencijala koji se u njemu kriju.

Vrlo je jasno, mir je velika sila – kao trezvenost, materijalna moć, komunikacija, obrazovanje, čestitost, ali to su i ideali za mnoge sanjare. Danas možemo kontrolirati više tih sila nego u prošlosti, a možda smo bar malo bolji od njih. Ali ono za što smo sposobni izgleda golemo u odnosu na naša zbunjujuća dostignuća.

Zašto? Zašto ne možemo pobijediti sami sebe?

Jer otkrivamo da na tim velikim silama i sposobnostima ne vidimo jasne upute kako da ih upotrijebimo. Veliko akumulirano znanje o tome kako se fizički svijet ponaša može samo uvjeriti čovjeka da je njegovo ponašanje nekako besmisleno. Znanost ne poučava izravno o dobru i zlu.

Kroz sve ere naše prošlosti ljudi su pokušavali proniknuti u smisao života. Shvatili su da se veliki ljudski potencijali mogu osloboditi ako se smislu našeg života zada neki smjer kojemu valja težiti. Napokon, mnogo je odgovora dano na pitanje o smislu svega, ali svi su odgovori drugačije vrste. Pristalice jednog odgovora s užasom su promatrali djela onih koji su vjerovali drugom odgovoru – užas! Zbog neusuglašene točke gledišta svi veliki potencijali ljudske rase kanalizirani su u pogrešnu i omeđenu slijepu ulicu. Zapravo su na temelju monstruoznosti koju su stvorila pogrešna vjerovanja filozofi shvatili očito beskrajne i čudesne potencijale ljudskih bića. San je pronaći otvoren prolaz.

Što je onda smisao svega? Što možemo reći kako bismo razotkrili misterij postojanja?

Ako sve uzmemo u obzir – ne samo što su znali starodrevni narodi nego i sve što znamo danas, a što oni nisu znali – onda mislim da iskreno moramo priznati da ne znamo odgovor!

Priznajući to, kako se čini, pronalazimo otvoren prolaz.

To nije nova ideja, ona pripada dobu racionalizma. To je filozofija za kojom su se povodili ljudi koji su osmislili demokraciju u kojoj živimo. Ideja da nitko zapravo ne zna kako voditi vladu vodila je ideji da trebamo utemeljiti sustav u kojem će se nove ideje moći razvijati, iskušavati i odbacivati, ako je to nužno, zbog novih ideja koje se javljaju. Svojevrstan sustav pokušaja i pogreške. Ta metoda bila je rezultat činjenice da se znanost već dokazala kao uspješan poduhvat na kraju osamnaestog stoljeća. Čak i tada je onima koji su promišljali društvo bilo jasno daje otvorenost prema mogućnostima dobra prilika i da su sumnja i rasprava od bitne važnosti za napredovanje u nepoznatom smjeru. Ako želimo riješiti problem koji nikada prije nismo riješili, moramo proći kroz odškrinuta vrata.

Mi smo na samom početku vremena ljudske rase. Hrvanje s problemima nije nerazumno pretjerivanje. Osim toga, postoje deseci tisuća godina budućnosti. Naša je odgovornost da učinimo sve što je u našoj moći, da naučimo sve što možemo, poboljšamo odgovore i proslijedimo ih dalje. Naša je odgovornost da ljudima budućnosti ostavimo slobodne ruke. Tijekom nepromišljene mladosti čovječanstva mogli bismo počiniti krajnje ozbiljne pogreške, koje bi mogle unazaditi naš razvoj za dugo. Upravo to ćemo napraviti ako kažemo da imamo sve odgovore jer tako smo mladi i neuki. Ako zagušimo svu raspravu i sav kriticizam vičući: »Ovo je odgovor, prijatelji, čovječanstvo je spašeno!«, osudit ćemo čovječanstvo na dugotrajno robovanje autoritetu te ga ograditi ograničenjima naše sadašnje fantazije. To je već bilo učinjeno mnogo puta do sada.

Budući da poznajemo veliki napredak koji slijedi zadovoljavajuću filozofiju neznanja i veliki napredak koji je plod slobode misli, mi, kao znanstvenici, imamo dužnost da pronosimo vrijednosti te slobode; da poučavamo kako se sumnje ne treba plašiti, nego je treba pozdraviti i raspraviti, te zahtijevati tu slobodu jer to je naša obveza prema svim nadolazećim naraštajima.