Poligamija u društvu
Postoje li dokazi da viši status muškaraca uistinu dovodi do više seksualnih prilika kod žena? Kraljevi, carevi i despoti su u cijeloj pisanoj povijesti rutinski sakupljali žene u hareme, odabirući mlade, plodne i privlačne. Marokanski sultan Moulay Ismaïl je, na primjer, imao harem od 500 žena s kojima je imao 888 djece. Evolucijska antropologinja Laura Betzig prikupila je sustavne podatke iz prvih šest civilizacija: Mezopotamije. Egipta, aztečkog Meksika, Perua Inki, carske Indije i carske Kine. Ove su se civilizacije prostirale preko četiri kontinenta, u vremenskom rasponu od otprilike četiri tisuće godina, počevši oko 4000. g. pr. Kr.
Svih šest civilizacija pokazuje izuzetno dosljedan obrazac. U Indiji je Bhupinder Singh u svojem haremu imao 322 žene. Deset od njih su bile maharani visokoga ranga, pedeset rani srednjega ranga, a ostalo su bile birane ljubavnice i sluškinje bez ranga:
“Sve su one bile potpuno na raspolaganju maharadži. Mogao je zadovoljiti svoju požudu sa svakom od njih u bilo koje doba dana ili noći“ (Dass, 1970, str. 78).
Ovaj ekstravagantni seksualni pristup ženama je bio ograničen na one s visokim statusom i moći. Mnogi su si muškarci mogli priuštiti samo jednu ženu, a neki su bili tako siromašni da si nisu mogli priuštiti nijednu. Bogato plemstvo, s druge strane, moglo si je priuštiti hareme te su sve donedavno, u Indiji, mnogi to i činili.
U carskoj se Kini odvijala slična priča. Do kraja dinastije Chou, 771. g. pr. Kr., carevi su imali “jednu kraljicu (hou), tri prve žene (fu-jen), devet žena drugog ranga (pin), dvadeset i sedam žena trećeg ranga (shih-fu) i osamdeset i jednu priležnicu (yu-chi)” (van Gulik, 1974, str. 17). Dvorski su službenici trebali po cijeloj zemlji tražiti mlade, lijepe i dotjerane žene koje su tada dovodili u palaču. Najmanje privlačne postale bi sluškinje, dok bi najprivlačnije bile izabrane u harem. Broj žena blisko se podudarao s muškarčevim statusom. Pričalo se da je car Huang-ti imao spolne odnose s 1200 žena. Svrgnuti car Fei-ti imao je šest palača u kojima je živjelo više od 10 000 žena. Za prinčeve je vrijedilo ograničenje na nekoliko stotina žena, generali su imali trideset ili više, muškarci iz gornjeg staleža šest do dvanaest, a muškarci srednjeg staleža samo tri ili četiri.
Na drugoj strani globusa, kod Inka u Peruu, postojale su “kuće djevica” s 1500 žena, iako broj nije bio ograničen. Žene su u tim kućama čekale dok ih kralj ne pozove, a tada su ih odvodili kralju, gdje god on bio u tom trenutku. Kao u Kini, broj žena koje je muškarac držao ovisio je o njegovu statusu i rangu. Carevi su držali najviše žena – na tisuće. Plemići Inka su držali najmanje sedam stotina “da bi im održavale kuću te da se na njima zadovolje” (Cieza de Leon, 1959, str. 41). Prema zakonu i običaju Inka, “glavne osobe” bi dobile pedeset mladih žena; vođe vazalskih naroda trideset; poglavari provincija s više od 100 000 ljudi dobili bi deset; namjesnici stotine stanovnika osam, beznačajni poglavice sedam; i tako dalje. Žene su uspoređivane strogo u skladu s muškarčevim statusom i rangom.
Sudeći po povijesnim zapisima iz 1416. do 1377. godine pr. Kr., priča se ponavlja u Egiptu.
„Kralj je od svojih poglavara provincija stalno zahtijevao još više lijepih sluškinja” (Redford, 1948, str.36).
Zapisi ne navode točne brojeve žena, no jasno je da su mezopotamijski kraljevi u Numeru, Asiriji i Babilonu začeli mnogo djece s brojnim ženama, priležnicama i ropkinjama. Ponekad na tisuće njih. Čini se da su status i rang muškarcima pružali znatan seksualni pristup ženama u svakoj od šest prvih zabilježenih ljudskih civilizacija.
DŽINGIS KAN EFEKT
Novije genetske analize potvrdile su učinke statusa, moći i položaja na reproduktivne ishode. Uzorci krvi iz šesnaest populacija s područja nekadašnjeg Mongolskog carstva da 8% muškaraca nosi kromosomski “potpis” svojstven mongolskim vladarima (Zerjal i sur. 2003). Najistaknutiji vladar, Džingis Kan, uspostavio je velike teritorije za svoje sinove koji su imali mnogo žena i velike hareme. Nevjerojatnih šesnaest milijuna muškaraca u tom području vjerojatni su potomci vladara Džingis Kana, što opravdava naziv “Džingis Kan efekt”. Slični genetski rezultati otkriveni su u Irskoj, gdje je za otprilike jednog od svakih pet muškaraca u sjeverozapadnoj Irskoj vjerojatno da je potomak jednog vladara (Moore, McEvoy, Cape, Simms i Bradley 2006).
Čini se da ova povezanost vrijedi i u suvremenom dobu, iako ne u istim razmjerima. Zakonom nametnuta monogamija u suvremenim zapadnim kulturama postavlja ozbiljna ograničenja na broj žena s kojima se muškarac može oženiti. Uklanjanje harema poklopilo se s krajem nadmoći despota i kraljeva. Ipak, muškarci koji imaju visoki status zaista dobivaju seksualni pristup većem broju žena -Budući da se taj pristup događa u kontekstu zakonski nametnute monogamije, do povećanog seksualnog pristupa muškaraca visokog statusa dolazi isključivo putem kratkoročnih partnerica i izvanbračnih odnosa. Na primjer, muškarci s visokim rezultatima na socijalnoj dominantnosti priznaju da imaju više avantura (Egan i Angus, 2004). A suvremeni muškarci s visokim prihodima i visokim statusom imaju češće spolne odnose i više djece . Zanimljivo je da je istraživanje provedeno u Austriji otkrilo da čak na sveučilištima profesori na položajima visokog statusa imaju više djece od drugih zaposlenika (Fieder i sur., 2005). Nadalje, muškarci visokog statusa mogu se oženiti ženama koje su znatno tjelesno privlačnije od onih kojima se žene muškarci nižeg statusa. Muškarci visokog statusa također traže žene koje su mlade i stoga plodnije (Grammer, 1992). Iako se struktura suvremene civilizacije znatno promijenila od one koja je obilježavala najranije civilizacije, veza između muškarčeva statusa i seksualnog pristupa mladim, privlačnim ženama ostala je manje-više jednaka.
Ukratko, empirijski podaci podupiru evolucijsku logiku predviđanja spolnih razlika u snazi motivacije za postizanje visokog statusa. Svi dostupni podaci upućuju na to da visoki status muškarca izravno vodi do povećanog seksualnog pristupa većem broju žena. Viši bi status ženama, naravno, također mogao donijeti brojne reproduktivne prednosti. No izravni porast seksualnog pristupa omogućen muškarcima visokog statusa upućuje na snažnije selekcijsko opravdanje težnje za statusom kod muškaraca. (Buss, 2006.)
