W. Daniel Hillis: Prednji mozak za svjetski um
Izdavač i urednik Edgea, John Brockman, postavio je mnogobrojnim znanstvenicima, tehnolozima i profesorima jednostavno pitanje: „Što će promijeniti sve? Kakve znanstvene ideje i pomake koji bi mogli bitno promijeniti svijet očekujete za svoga života?“. Odgovori su izdani u knjizi „Obrisi budućnosti-Ideje koje će promijeniti sve“, a mi vam donosimo zanimljiv odgovor W. Daniel Hillis. Brojne druge tekstove i razgovore možete pronaći i na službenoj web stranici organizacije.
W. Daniel Hillis, fizičara i stručnjak za računala, predsjednik upravnog odbora tvrtke Applied Minds, Inc. te autor knjige: The Pattern on the Stone: The Simple Ideas That Make Computers Work / Obrazac u kamenu: Jednostavne ideje koje omogućuju rad računala.
Prednji mozak za svjetski um
Nathaniel Hawthorne napisao je 1851. godine: ‘Je li istina – ili što sam to sanjao – da je uz pomoć elektriciteta materijalni svijet postao jedan veliki živac što podrhtava tisućama milja u beskrajno kratkom trenutku? Zapravo, okrugla zemlja je golema glava, mozak prožet razumom!’ On je to pisao o telegrafu, ali danas u osnovi govorimo to isto o Internetu.
Moglo bi se pretpostaviti da će se sa svim onim bilijunima tranzistora i milijardama ljudskih umova svjetski mozak baviti nekakvim prilično dubokoumnim mislima. Nema mnogo dokaza da se to uistinu događa. Internet danas uglavnom ima ulogu divovskog sustava za komunikaciju i uskladištavanje u koji ljudi ulaze pojedinačno. Iako se u tom stroju u nekom obliku nalazi velik dio ljudskog znanja, to znanje još ne postoji u obliku koji bi bio osobito svrsishodan samome stroju. Internet uglavnom ne zna ništa više o informacijama kojima barata nego što telefonski sustav zna o razgovorima što se odvijaju preko njegovih linija. Većina onih bilijuna tranzistora čini nešto sasvim trivijalno ili ne čini uopće ništa, a većina onih milijarda ljudskih umova bavi se nečime sasvim osobnim.
Ako danas uistinu postoji nešto što bi bilo svjetski mozak, onda je taj mozak prije svega zaokupljen mislima o trgovini. To je ‘nevidljiva ruka’ Adama Smitha koja odlučuje o cijenama i doznačuje kapital. Taj se mozak ne sastoji samo od ljudi koji kupuju i prodaju već uključuje i programe za trgovanje na Wall Streetu i ekonomske modele središnjih banaka. Žice što ‘podrhtavaju tisućama milja u beskrajno kratkom trenutku’ ne prenose samo poruke među ljudskim umovima već i sudjeluju u odlukama koje donosi svjetski um kao cjelina. Taj nesvjesni sustav je stražnji mozak svijeta.
Nazvao sam to stražnjim mozgom jer taj sustav obavlja nesvjesne funkcije nužne za opstanak organizma – funkcije toliko primitivne da prethode razvoju mozga, U taj stražnji mozak uključene su funkcije sklonosti i pažnje koje omogućuju slavu, popularnost i modu, što je sve bitno za djelovanje ljudskog društva. Taj stražnji mozak je prastar. Iako je nabijen tehnologijom te mu rastu brzina 1 kapacitet, stražnji mozak nije baš postao profinjen. Taj svjetski stražnji mozak podložan je promjenama raspoloženja i krivim prosudbama koje dovode do ekonomskih kriza, panike, progona vještica i prolaznih modnih hirova. Može potpasti pod utjecaj propagande i reklama. Lako ga je navesti na krivi put. Iako je stražnji mozak bitan za opstanak, nije baš osobito bistar.
Svjetskom umu zapravo sada treba prednji mozak sa svjesnim ciljevima, s dostupnošću eksplicitnome znanju i sa sposobnošću rasuđivanja i planiranja. Svjetski prednji mozak morao bi biti u stanju kolektivno zamjećivati, kolektivno odlučivati i kolektivno djelovati. Od tih triju funkcija, najviše je razvijena ljudska sposobnost kolektivnog djelovanja.
Tisućama godina ljudi poznaju metode za razlaganja nekog cilja u podciljeve koje mogu ostvariti odvojene skupine te za opetovano rekurzivno razlaganje podciljeva tako da ih mogu ostvariti pojedinci. Takvo hijerarhijsko upravljanje dobro je poslužilo. Mogu zamisliti da je gradnja piramida bila vrhunac tog otkrića. Hijerarhijske skupine koje su podizale te građevine bile su produžetak faraonova tijela, a piramida dramatičan dokaz njegove sposobnosti da usklađuje rad masa. Graditelji piramida morali su ograničiti svoje izravne poruke na udaljenost do koje je dopirao njihov povik, ali je nama elektronska komunikacija omogućila da protegnemo svoja virtualna tijela – u doslovnom smislu, korporacije – do globalnih razmjera. Internet je čak omogućio da se takva složena djelatnost organizira oko nekog određenog cilja bez faraona. Wikipedia je naša Keopsova piramida.
Kolektivna percepcija svjetskog uma također je razmjerno dobro razvijena. Najvažnije nedavne inovacije bile su tražilice i programi koji preporučuju sadržaje, u kojima se ulazni doprinos čovjeka povezuje s matematičkim algoritmima, iz čega proizlazi koristan rezultat To je još jedno područje u kojemu pomažu masovni razmjeri. Mnogobrojne oči i prosudbe povezuju se u kolektivnu percepciju koja je izvan domašaja bilo kojeg pojedinca. Slaba točka takvog sustava je da je rezultat sve te kolektivne percepcije samo lista preporuka. Da bi svjetski um mogao istinski zamjećivati morat će na neki način biti u stanju dijeliti općenitije oblike znanja u formatu koji mogu razumjeti i ljudi i strojevi Razne nove tvrtke počinju upravo time baviti.
Još uvijek, međutim, nedostaje mogućnost da skupina ljudi (ili ljudi i strojeva) donosi kolektivne odluke uz pomoć inteligencije koja bi nadmašivala pojedinačni um. To se ponekad može postići u malim skupinama kroz razgovor, ali ta metoda nije dobra za donošenje odluka u većim razmjerima. Općenito gledajući, tehnologija je omogućila krupnije, ali ne i pametnije oblike razgovora. Za velike je skupine glasovanje i danas standardna metoda kolektivnog odlučivanja. Glasovanje je djelotvorno samo onoliko koliko je, u prosjeku, svaki glasač u stanju pojedinačno donijeti pravu odluku. To nije dovoljno. Potrebna nam je inteligencija koja će biti u razmjeru s veličinom naših problema.
Bilo bi, međutim, bitno drukčije ako bi se razvila metoda uz pomoć koje bi skupina ljudi i strojeva mogla zajedno donositi odluke tako da se iskoriste prednosti golemih razmjera. Takvom metodom kolektivnog donošenja odluka, metodom koja bi uključivala te nove razmjere, došli bi do punog izražaja naši bilijuni tranzistora i milijarde umova pa bi kolektivni um mogao usredotočiti naše kolektivne djelatnosti. Ako bi se to dogodilo, napokon bismo imali pristup inteligenciji koja bi bila veća od pojedinačnog ljudskog uma. Svjetski um napokon bi imao prednji, glavni mozak, i to bi promijenilo sve.
