Nedostaci BNP-a

Nedostaci BNP-a

Općenito se pretpostavlja da je gospodarstvo to uspješnije što više raste. Glavni pokazatelj za to je, dakako, bruto nacionalni proizvod (BNP) i ovisno o tome kako se taj pokazatelj ponaša, donose se političke odluke. To je mjera kolanja robe i usluga što se prodaju na tržištu, prelazeći iz ruku proizvođača u ruke potrošača, izražena u obliku novca.

BNP ima više nedostataka koji se obično ne uzimaju obzir pri donošenju mjera i propisa. Prvo, sve se zbraja bez obzira na to jesu li posljedice pozitivne ili negativne. Uključeni su troškovi prometnih nesreća i bolesti, isto kao i ulagan infrastrukturu i obrazovanje. Nema razlika između dobroga-lošega. Drugo, BNP ne uključuje vrijednost neplaćenog rada te tako diskriminira protiv kućanskog i dobrovoljnog rada, koji su bitni u društvu. Treće, BNP uzima u obzir samo ono što se može izraziti u obliku novca. Četvrto, nikakva vrijednost ne pridaje se doprinosu prirode i ekosustava.

S obzirom na takva ograničenja, jasno je da se ne može realno procijeniti kvaliteta života ili blagostanja na temelju BNP-a. Prihvatimo li prijedloge da se razvoj tiče ljudi, a ne predmeta, te da je takav razvoj najbolji gdje se najviše poboljšava kvaliteta života, moramo potražiti neki drugi pokazatelj, koji će razdvojiti BNP u dva iznosa: onaj koji obračunava prednosti i onaj koji obračunava troškove za određeno društvo.

Ekonomist Artur Manfred Max Neef i njegovi kolege izveli su prije otprilike 20 godina niz istraživanja alternativnih metoda kojima se točnije procjenjuje kvaliteta života u različitim zemljama. U tom procesu uočili su neke neočekivane činjenice, koje su ih navele na to da predlože ‘hipotezu o graničnom pragu‘ koja ističe sljedeće:

‘U svakom društvu postoji razdoblje u kojemu gospodarski rast pridonosi poboljšanju kvalitete života, ali samo do određene mjere, do graničnog praga, nakon čega, ako se nastavlja gospodarski rast, kvaliteta života počinje opadati.‘

Slika: Manfred Max-Neef, Izvor

Nekoliko mjeseci nakon što su iznijeli hipotezu na temelju kvalitativne analize, Amerikanci Herman Daly i John Cob objavili su studiju (1989) u kojoj je bio predložen novi pokazatelj, nazvan Indeks održivog ekonomskog blagostanja, u kojemu su bile razdvojene pozitivne i negativne posljedice. Primijenjen na Sjedinjene Američke Države za razdoblje 1950-1990, taj indeks pokazuje porast usporedo s BNP-om do 1970. te pad nakon te godine usprkos neprestanom rastu BNP-a.     

Kao rezultat hipoteze Neefa i studije Dalyja i Cobba u SAD, u različitim zemljama osnovano je više skupina koje su ponovile ta istraživanja služeći se istom metodologijom

U gotovo svim slučajevima pojavio se granični prag, što je izazvalo veliku raspravu među ekonomistima. Nekoliko njih odbacilo je rezultate istraživanja kao metodološku pogrešku, dok su neki drugi iznijeli konstruktivne prijedloge za poboljšanje indeksa. Nakon 20 godina u kojima je poboljšana metodologija, pokazatelj je dobio novo ime te je postao pokazatelj istinskog napretka.

Provedena su mnoga nova istraživanja i u većini slučajeva potvrđeno je postojanje graničnog praga. Iako još ima ekonomista koji odbacuju rezultate tih istraživanja, čini se kako ih je većina njih sklona prihvatiti. Barem se u ovom trenutku može reći da je hipoteza o graničnom pragu vrlo čvrsta te da je postala jedan od temelja u području ekološki ekonomije.

Prihvatimo li da hipoteza o graničnom pragu u skladu sa stvarnošću, trebalo bi očekivati neke značajne promjene u teoriji razvoja.

Temeljno pitanje je kako gospodarstvo funkcionira prije točke na kojoj se dostiže granični prag, a kako funkcionira poslije te točke. Potrebne su još mnogobrojne analize, ali se već mogu iznijeti neke pretpostavke. Na primjer, ako u zemlji koja nije dostigla granični prag postoji siromaštva postoji siromaštvo, opravdano je istaknuti da je potreban dodatni rast kako bi se iskorijenilo siromaštvo. Međutim, ako je dostignut granični prag, takva argument više nije valjan, jer je gospodarstvo stiglo do točke na kojoj troškovi rasta pretežu nad koristima od rasta. Izraženo jezikom ekološke ekonomije, počinju pretezati defanzivni troškovi, a gospodarski rast postaje neekonomičan. Stoga iskorjenjivanje siromaštva mora biti rezultat određenih mjera uvedenih u tu svrhu, jer se to više ne može postići samim rasom. Možemo opisati razdoblje prije graničnog praga kao kvantitativno gospodarstvo, a razdoblje nakon toga kao kvalitativno gospodarstvo. Ekonomski zakoni koji djeluju u jednom segmentu, više ne djeluju na isti način u drugom segmentu. Još se moraju obaviti mnogobrojna istraživanja kako bi se u potpunosti shvatila obilježja gospodarstva nakon graničnog praga.

Izvor/dodatno čitanje:

Philip B. Smith, Manfred Max-Neef, Raskrinkana ekonomija, 2010.