Zašto se bojimo zmija, a ne elektronskih utičnica?
Uobičajeno svojstvo anksioznih poremećaja kod ljudi je sklonost pretjeranoj generalizaciji -pokazivanju straha od šireg raspona predmeta ili situacija od onih koji zapravo znače opasnost (Marks, 1987; Mineka, 1992). Ova će se pretjerana generalizacija osobito vjerojatno dogoditi i s protokom vremena. Na primjer, osoba s agorafobijom (strah od otvorenih prostora) se u početku može bojati velikih skupina ljudi. Međutim, s vremenom će se fobija obično pogoršati, tako da se osoba može početi bojati boravka u trgovini. Strah može u konačnici ograničiti agorafobičnu osobu na vlastito dvorište te, u ekstremnim slučajevima, dovesti do toga da ne izlazi iz kuće.
Hipoteza „adaptivne konzervativnosti“ je predložena kao objašnjenje ove pojave pretjerane generalizacije (Hendersen, 1985; Tomarken, Mineka i Cook, 1989).
Da biste shvatili ovu hipotezu, razmotrite dva scenarija. U prvom scenariju osoba pretpostavlja da nešto nije opasno, no zatim je to ugrize te ona umire. U drugom scenariju osoba pretpostavlja da je nešto opasno, kada to zapravo nije opasno. Prema hipotezi adaptivne konzervativnosti, trošak pogrešne pretpostavke da je nešto sigurno kada je ustvari opasno bio bi u terminima preživljavanja znatno veći nego trošak pogrešne pretpostavke da je nešto opasno, čak i kada nije. Stoga neke pretjerane generalizacije mogu biti adaptivne, čak i ako ponekad dovedu do pogrešnog izbjegavanja predmeta koji su zapravo bezopasni.
Nekoliko istraživanja podupire hipotezu adaptivne konzervativnosti. U jednom su ženama pokazali dijapozitive zastrašujućih predmeta (poput zmija ili paukova) i slike neutralnih predmeta, poput gljiva ili cvijeća (Tomarken, Mineka i Cook, 1989). Nakon svakog su dijapozitiva sudionice ili primile električni šok koji je izazvao bol, ili čule ton, ili ništa. Ovi su se događaji pojavljivali po slučaju, svaki u trećini slučajeva, tako da je nakon viđenja zmije vjerojatnost primanja električnog šoka bila jedna trećina, tona jedna trećina te nikakve posljedice jedna trećina.
Kada su žene poslije pitali koliko je često šok slijedio nakon prikaza zmije, one su dosljedno precjenjivale ovu uvjetnu vjerojatnost; to jest, procjenjivale su da su šokovi pratili pojavu zmije u rasponu od 42 do 52% slučajeva, dok su se zapravo javljali nakon prikaza zmije u 33% slučajeva. Ova je pristranost bila posebno snažna kod žena kod kojih je već na početku utvrđen izražen strah od zmija.
Kada je isti pokus proveden s evolucijski novom opasnošću – oštećenom električnom utičnicom – nije došlo do učinka precjenjivanja. Sudionice su percipirale da je šok pratio prikaz oštećene utičnice u 34% slučajeva, što je zapanjujuće blizu točnoj vrijednosti od 33%. Ovi nalazi upućuju na to da je strah povezan sa sustavnom pristranošću percepcije koja kod ljudi dovodi do precjenjivanja razmjera u kojima predmet kojega se bojimo izaziva negativne posljedice.
Čini se da su ljudi “ožičeni” za pretjeranu generalizaciju negativnih posljedica koje potječu od povijesno opasnih predmeta, ali ne i od onih koji su evolucijski nove opasnosti. Strahovi obično izazivaju pristranost u obradi informacija na način koji potvrđuje opasnost predmeta kojega se bojimo, što može djelovati tako da održi ili pojača strah. Ova pretjerana generalizacija uzrokuje da ljudi budu adaptivno konzervativni – da izbjegavaju povijesno opasne predmete, čak i po cijenu da ponekad pogriješe.
