Zašto su dječaci kompetitivni, a djevojčice emocionalne?

Zašto su dječaci kompetitivni, a djevojčice emocionalne?

Poput svakog europskog dječaka, počeo sam igrati najpopularniji sport na svijetu tek što sam prohodao. A nisam ni znao da osim zabave natjeravanja kožnate lopte dobivam i važnu moralnu poduku.

Momčadski sportovi, sa svojim pravilima i očekivanjima, predstavljaju mikrokozmos društva. Bez obzira na to igra li se na travi ili pločniku, opasnost od pada nije ni izdaleka tako ozbiljna kao opasnost od neznanja kako da se ponašamo ili od nepridonošenja momčadi. A najvažnije je da na vas ne paze svemogući odrasli, niti vi pazite na njih; tu se radi o vršnjacima čiji je status isti kao i vaš!

Najprije se uče jednostavna pravila o tome koji dio tijela smije dodirnuti loptu i koja je vrsta dodira s drugim igračima dopuštena. Postupno pravila postaju složenija i preciznija, dok jednog dana za vrijeme obećavajućeg napada jedan stariji dječak ne vikne “ofsajd” – i uvodi pravilo koje razočarava više od svih drugih.

Osim pokoravanju pravilima, uče vas i ispunjavanju očekivanja i obaveza. S jedne strane, vi niste određeni da jednostavno budete prisutni i da se ne uzrujavate. S druge strane, ne smijete nastojati zasjeniti svoje vršnjake. Umjesto da, na primjer, pucate na gol iz nemogućeg kuta, od vas se očekuje da dodate loptu igraču iz svoje momčadi koji bi uspješno mogao dokrajčiti akciju. Od njega se, pak, očekuje da prizna vašu pomoć.

Ovo se znanje stječe kroz beskrajne rasprave o tome što je tko učinio u odnosu na ono što je trebao učiniti. A ako se zbog nekog prekršaja igra i ne zaustavi, savršeno se jasno daje do znanja da je momčad koja zbog toga trpi bila milostiva – i tog se dobrog djela treba sjetiti čim se druga momčad pobuni zbog neke manje povrede pravila.

Dječaci, izgleda, uživaju u tim pravnim bitkama jednako kao i u samoj igri, kao što je primijetila Janet Lever kod neklasičnog istraživanja dječjih igara u Connecticutu. Lever je ustvrdila da se djevojčice rado igraju u manjim i manje natjecateljskim skupinama od dječaka. Njihove su igre znatno kraće, djelomično i zbog toga što djevojčice lošije rješavaju svađe od dječaka.

Na osnovi promatranja i razgovora Leverova je usporedila stav jednih i drugih prema svađi: “Dječaci su se čitavo vrijeme svađali, ali igra zbog toga nije ni jednom završila, niti je ijedan prekid igre trajao dulje od sedam minuta“. Nasuprot tome, “…većina djevojčica izjavljuje da igra gotova čim počne svađa i malo se toga poduzima oko rješavanja problema“.

Slijedeći trag slavnog švicarskog razvojnog psihologa Jeana Piageta, koji je prvi raščlanio moralne pouke proizašle iz igara s pravilima, Leverova je zaključila da dječačke igre služe kao priprema za rješavanje svađa, poštovanje pravila, vodstvo i stremljenje zajedničkim ciljevima bolje od djevojačkih.

S preskakanjem užeta i igranjem “školice“, kod čega je važan redoslijed, a ne nadmetanje, i s time da se djevojčice igraju u skupinama od tri bliske prijateljice, a ne u većim grupama, tipične igre izgleda da služe kao vježba za osjetljive socioemocionalne vještine. Leverova je te vještina uglavnom ocijenila vrijednima za kasnije izlaske u paru i brak, a ne kao dio moralnog razvoja.

Carol Gilligan svakako ima drugo tumačenje. U knjizi Different Voice ta američka psihologinja tvrdi da su korijeni ženske moralne obaveze odanost, bliskost i odgovornost za drugog, dok su muške obaveze usmjerene na prava, pravila i autoritet. Da pojednostavimo, nazovimo te tipove moralom zasnovanim na suosjećanju i moralom zasnovanim na pravilima. Premda ljudski moral počiva i na pravilima i na suosjećanju, ističe Gilligan, do spajanja tih dviju kategorija kod muškaraca i kod žena dolazi na različite načine. Zbog toga osjećajne vještine razvijene kroz igre djevojčica mogu biti jednako moralno relevantne kao i dječačka iskustva s rješavanjem sukoba i poštenom igrom.

Umjesto da sa strahopoštovanjem stoje pred načelima koja su viša od njih, žene su prilično s nogama na zemlji u pristupu dilemama moralnog prosuđivanja koje su pred njih postavili istraživači. Carol Gilligan je upitala svoje ispitanike kako bi riješili zamišljenu situaciju u kojoj se sukobljavaju interesi različitih osoba. Žene su htjele znati sve moguće pojedinosti u vezi s tim hipotetičkim ljudima — gdje žive, u kakvoj su međusobnoj vezi, i tako dalje. Konačno su došle do moralnih rješenja skrojenih prema potrebama tih ljudi više na osnovi logike o društvenim odnosima nego apstraktnih načela.

Gilliganova upozorava na ispade morala zasnovanog na pravilima: “Opasnost etike odvojene od života uvijek je slijepa pripravnost za žrtvovanje ljudi istini“. Pozivajući se na Sveto pismo, ona uspoređuje Abrahamovo žrtvovanje sina radi dokazivanja snage svoje vjere sa ženom pred Salamonom koja je lagala o svojem materinstvu kako bi spasila dijete. U svojoj mudrosti Salamon je znao da bi tako nešto učinila samo majka.

U jednoj studiji ove teme Kay Johnston je zamolila mladiće i djevojke da predlože rješenja Ezopovih basni, poput one u kojoj dikobraz ulazi u duplju punu krtica. “Imate li što protiv da zimu provedem s vama u vašem domu?“, upita dikobraz. Krtice pristanu, ali ubrzo požale zbog svoje gostoljubivosti; duplja je mala, a dikobrazove ih bodlje grebu kod svakog okreta. Kad konačno smognu snage da zamole svog sustanara da ode, dikobraz to odbija riječima “Oh, ne. Ovo mjesto mi jako odgovara“.

Većina mladića koji su pročitali ovu basnu bili su za rješenje osnovano na pravu (“Dikobraz mora otići, to je dom krtica” ili “Izbacite dikobraza jer je on došao zadnji“), dok su djevojkama uglavnom bila milija rješenja međusobnog dogovora (“Omotajmo dikobraza ručnikom” ili “I jedni i drugi bi se morali nastojati složiti i povećati duplju“).

Međutim, priličan broj mladih predložio je obje vrste rješenja, a mnogi su se bili u stanju preusmjeriti kad su ih pitali postoji li kakav drugi način rješenja problema. Čak i ako su dva spola različito postavljala pravo prvenstva, oba su bila sposobna slijediti drugačije smjerove razmišljanja. Izgleda da je to toliko točno da su mnoge kolege Carol Gilligan počele sumnjati u njezinu dihotomiju između muških i ženskih moralnih usmjerenja.

U prvom redu, bilo bi potpuno netočno reći da muškarci pridaju manje važnosti izražavanju suosjećanja. Čak i ako su muškarci tipično skloniji da se rukovode pravima, ne smijemo zaboraviti da su prava često apstraktan, reguliran oblik skrbi. Prava idu ruku pod ruku s dužnostima, pa se zato tiču i društvenih odnosa i odgovornosti. Suosjećanje duguje svoje istaknuto mjesto u teoriji morala upravo filozofima muškarcima kao što su David Hume, Arthur Schopenhauer i Adam Smith.

Obratno, ne može se reći da žene imaju odbojnost prema izražavanju tema u smislu prava, kao što i je tijekom nekoliko desetljeća pokazala u cijelom svijetu raširena borba za jednakost, pravdu i nepristranost. Drugim riječima, dva usmjerenja koja razlikuje Carol Gilligan nisu tako daleko jedno od drugoga kako se čini.

Međutim, glavni udar na njezino stajalište je opsežan pregled istraživanja moralnog razvoja koji je na više od deset tisuća ispitanika proveo Lawrence Walker. Kako u podacima koje su sakupili mnogi istraživači nije našao sustavnih dokaza razlike u spolu, Walker zaključuje da je “moralno razmišljanje muškaraca i žena više slično nego različito“.

Međutim, Walker dalje priznaje da vaga moralnog razvoja koju je koristio pri svojim analizama vrlo malo govori o tome koje su to točno norme i društvene usmjerenje na koje se oslanja moralni prosudba. Je li onda moguće da obje strane u raspravi imaju pravo? Intuitivna privlačnost razlike koju je Gilligan napravila između muških i ženskih stavova trebala bi pokolebati njezine kritičare. Kad je američka lingvistkinja Deborah Tannen u svom djelu You I Just Don’t Understand razvrstala načine razgovora muškaraca i žena u smislu da su muškarci zaokupljeni samostalnošću i položajem, a I žene prisnošću, dotaknula se gotovo istih tema. I Tannenino mišljenje je udarilo u pravu žicu. Njezini kritičari uvjeravaju da predočene razlike u spolu predstavljaju odgovarajuće “stereotipe” kojima ljudi ne mogu odoljeti, ali je dakako moguće i da su te zamisli postale popularne jer odražavaju neku dublju istinu o nama samima.

Bar jedna razlika u spolu očituje se tako rano — već prvog dana života – da se tu kultura može isključiti kao objašnjenje. Novorođenčad plače kao odgovor na zvuk plača drugog djeteta. Ne radi se samo o osjetljivosti na zvuk, jer novorođenčad jače reagira na te zvukove nego na računalno simulirani plač ili životinjske pozive. Njihova je reakcija, smatra se, izraz emocionalne zaraze i temelj je za empatiju. Proučavanja dosljedno iskazuju više razni te vrste emocionalne zaraze kod ženske nego kod muške djece.

Isto tako, izgleda da je u kasnijoj dobi empatija razvijenija kod ženskog roda. Na osnovi široke lepeze studija Martin Homan zaključuje da, iako su spolovi podjednako sposobni ocijeniti nečije osjećaje, djevojčice i žene jače pogađa znanje koje iz toga proizlazi: “Ženski rod je skloniji zamisliti da se ono što se događa drugima događa njima samima; ili točnije, zamisliti kako bi to izgledalo kad bi podražaji koji djeluju na druge djelovali na njih“.

Moguće je da se dječaci i djevojčice drugačije igraju, da grade drugačije društvene sustave i razvijaju različita moralna stanovišta jer su rođeni sa psihološkim razlikama koje društvena okolina dalje razrađuje i mijenja.

S tog gledišta, kultura i obrazovanje oblikuju uloge rodova djelujući na genetske predispozicije. Ako je to točno, iz toga proizlaze dva osnovna pitanja. Prvo, zašto ljudi, čini se, potiču te izrazite razlike spolova? Zašto djevojčice uče da budu osjećajne i prilagodljive, a dječake tjeraju van da se dokažu u nadmetanju s ostalim dječacima? Je li lakše pojačati ono što postoji, nego skretati društvene stavove u novi smjer ili su strukture svih ljudskih društava takve da je prikladno ili potrebno da muškarci, odnosno žene, zauzimaju određena mjesta? To je pitanje za razvojne psihologe, sociologe i antropologe.

Drugo pitanje tiče se evolucijskog razloga tih razlika. Zašto bi se ženski rod rađao s jačom odgovornošću za osjećaje nekog drugoga, a zašto bi muški rod bio usmjeren prema nadmetanju i položaju? Imaju li te razlike biološkog smisla? Kratki odgovor je da. Dugi odgovor je da je uvijek opasno razmišljati u smislu tipologije i da u osnovi uspoređujemo prosječne tendencije. Ipak, te tendencije tijekom dugog vremena možda idu u korist reproduktivnog uspjeha muškaraca, koji pak ovise o položaju kako bi prišli ženskom rodu, kao i žena, čiji potomci ne bi mogli preživjeti bez stalne skrbi i pažnje.

Postavljajući temu na tu razinu, više ne uspoređujemo moralna stajališta, nego osnovna psihološka svojstva koja su možda muškom i ženskom rodu poslužila tijekom evolucije.

Izvori/dodatno čitanje:

Frans de Waal, Good Natured: The Origins of Right and Wrong in Humans

Janet Lever, Girls more emotionally involved than boys

Carol Gilligan, In different Voice

Walker, Leonore E., Duros, Rachel I. & Tome, Allison, The Battered Woman Syndrome

Baumrind D., Sex differences in moral reasoning: response to Walker’s (1984) conclusion that there are none