Dogmatski biheviorizam protiv „teorije ljubavi“ (1.dio)

Dogmatski biheviorizam protiv „teorije ljubavi“ (1.dio)

„Dajte mi tucet zdrave dojenčadi i omogućite mi stvaranje mog vlastitog , specifičnog svijeta u kojem ću ih odgajati i ja vam jamčim da ću od bilo kojeg od te djece učiniti stručnjaka kakvog poželite – liječnika, pravnika, trgovca ili, da, čak prosjaka i kradljivca, bez obzira na rasnu pripadnost njegovih predaka ili nadarenosti, sposobnosti, sklonosti, interese koje posjeduje.“

Riječi su ovo Amerikanca John Broadus Watsona (1878. – 1958.),čovjeka kojeg se uz ruskog psihologa Ivana Pavlova smatra utemeljiteljem biheviorizma. Odrastavši u malenom mjestu Južne Karoline, otac ga napušta u dobi od 13 godina. Nestabilno djetinjstvo od Watsona će učiniti nevjernog supruga, nasilnog oca, osobu koja je sina dovela do samoubojstva, ali i revolucionara u proučavanju ljudskoga ponašanja. 1913. iznosi proglas za reformu u svom predavanju pod nazivom „Psihologija kakvom je bihevioristi doživljavaju“.

Prema Watsonu bitno je ponašanje, a ne misli. Drugim riječima, psiholog treba gledati što ulazi i što izlazi iz organizma, a ne procese između. Sebe smatra nativistom (osoba koja shvaća da su sve buduće karakteristike djeteta već određene u trenutku njegova rođenja), te na njega duboko utječe rad već spomenutog Pavlova (inače dobitnik Nobelove nagrade 1904. za istraživanja probavnih procesa) u vezi uvjetovanih refleksa kao centralnog dijela učenja.

„Uvidio sam ogroman doprinos koji je Pavlov učinio i kako je jednostavno uvjetni refleks smatrati dijelom onoga što se nazivalo navika.“

Predmet istraživanja Watsona postaju emotivne reakcija i njihova uvjetovanost. Watson smatra kako može „programirati“ čovjeka točno onakvoga kakvoga zamisli. Istraživanje s njim provodi Rosalie Rayner, Watsonova devetnaestogodišnja ljubavnica, razlog njegovog razvoda i naposljetku završetka akademske karijere(nakon izbijanja skandala, Watson je dobio otkaz na sveučilištu u kojemu je radio u to vrijeme).

Novopečeni par zajedno je odradio zloglasno istraživanje 1920. na djetetu odraslom u bolnici po imenu Albert.  Danas je poznato kako je mali Albert dijete od Douglas Merritte, majke koja je pristala dati Alberta u svrhu istraživanja kada mu je bilo tek 11 mjeseci. Watson i Raynerova pokazivali bi djetetu nekoliko predmeta, uključujući i bijeloga štakora. Albert nije imao strah niti od jednoga predmeta, niti životinje, ali bi zaplakao kada bi psiholozi proizveli oštar i glasan zvuk udarcem čekićem po metalnoj štangi. Istraživači su tada počeli lupati kad god bi Albert dotakao štakora što je kasnije rezultiralo plakanjem djeteta čim bi se štakor pojavio. Bio je to uvjetovan refleks na strah kojega su Watson i Raynerova „usadili“ u novorođenče.  Nedugo nakon početka istraživanja Albert se počeo bojati i bijeloga zeca, pa čak i krznenog kaputa od tuljana, očigledno prenijevši svoj uvjetovani strah na svaku bijelu krznenu stvar.

Na žalost, mali Albert umire u dobi od 6 godina od stečenog hidracefalusa, tako da se ne može procijeniti kako bi eksperiment utjecao na daljnji razvoj.

„Dajte mi dijete i oblikovat ću ga u bilo što“

Uočavamo zapanjujuću sličnost između prvonapisane izjave Watsona i izjave njegovog nasljednika i vjerojatno najznačajnijega predstavnika biheviorizma – Burrhus Frederic “B. F.” Skinnera (1904. – 1990.). Organizam je za Skinera „crna kutija“ (iz organizma se ništa ne razaznaje i zbog toga ne može pružiti nikakvo znanstveno objašnjenje ljudskog ponašanja) koju se ne treba otvoriti, on tek procesuira signale iz okoline određenim odazivom, ništa ne dodajući iz svog urođenog znanja. Instinkti ne postoje, a mentalni koncept je irelevantan u pokušaju predviđanja ljudskog ponašanja.

Skinner uvodi pojam „potkrepljenja“ što objašnjava kao ponavljanje našega ponašanja ukoliko ono izaziva pozitivne posljedice. Ovo opažanje B.F.Skinner objašnjava sa svojim eksperimentima u „Skinnerovoj kutiji“ o kojoj će biti riječi kasnije. Dakle, ljudsko je ponašanje pojava koja je posljedica i kao takva potpuno je determinirana prethodnim uzorcima ili događajima.

„Ličnost ili ponašanje pojedinca je, prema tome, rezultat klasičnog i instrumentalnog ili operantnog kondicioniranja kroz koja je pojedinac prošao ili prolazi u toku svoga života. (…)Ličnost ili ponašanje pojedinca je, dakle, naučena. Ličnost se uči, i to putem klasičnog i instrumentalnog uvjetovanja. (…)takozvane crte ličnosti ili osobine ličnosti u stvari naučeni oblici ponašanja i da su rezultat uvjetovanja. Crte ličnosti i osobine ličnosti su u stvari samo oblici ponašanja.“ -pojašnjava Skinner.

Bihevioristi bolje od ikoga drugoga postavljaju psihologiju kao eksperimentalnu znanost. Nisu skloni teoretiziranju, odnosno izričiti su protiv teorija i smatraju eksperimentalni rad jedini pravi put znanstvene spoznaje. U tadašnje vrijeme, bio je to velik korak naprijed za psihologiju i sam Skinner govori kako je teoretiziranje napor kojim se pojašnjava određena promjena koja se događa u nekom drugom univerzumu kao što je um ili živčani sustav.

Shodno tomu, Skinner je izumio tzv. „Skinnerovu kutiju“. Kutija koja je predstavljala tehnološko čudo u istraživanju radila je na principu nagrade goluba kojega bi stavili unutar kutije. Goluba bi nagradili ili kaznili ovisno o rasporedu pokusa i njegovom ponašanju. Skinner je bio taj koji je otkrio kako će ponavljanje neočekivanih nasumičnih nagrada vrlo uspješno tjerati goluba na okret oko svoje osi ili kljucanje oznake, ovisno o tome što mu istraživač naredi.

Ako ste pogledali video do 2. minute (što vjerojatno niste) onda ste mogli uočiti kako je Skinnerovo mišljenje da se ponašanja vezana uz pokusne golubove mogu u potpunosti primijeniti na ljude. Kako smo već spomenuli da bihevioristi ne vole stvari ostaviti neispitane, Skinner dizajnira vrstu „Skinnerove kutije“ za djecu. Kao „pokusnoga kunića“ koristi, ni manje ni više, nego svoju kćer Deborah. Ona je tokom svoje prve dvije godine bila redovito podvrgavana, složit ćete se, ovom neetičnom pokusu.  „Zračna kolijevka“ je bila od zvuka prigušena kutija s prozorom i dovodom filtriranog i vlažnog zraka, iz koje se djevojčicu navodno izbavljalo samo po rasporedu igranja i obroka.

Pretržujući Internet da provjerim gore navedene tvrdnje koje su iznesene u brojnim psihološkim knjigama i na američkim fakultetima se uglavnom uče na prvoj godini naišao sam na intervju s Skinnerovoj kćeri gdje ona govori o postojanju „zračne kolijevke“, ali pobija tvrdnje da je bila „pokusni kunić“ za svoga oca. Također, Deborah Skinner nije imala nikakve posljedice, govori kako je odrastala okružena ljubavlju, te danas ima svoju obitelj i vodi normalniji život.

Kako bi završili prvi dio teksta u nešto svjetlijem tonu, za kraj pogledajte kako su genijalci iz serije Teorija velikog praska ismijali (ili potvrdili?) Skinnerove ideje primjenjivosti istraživanja s golubovima na ljude.

Pročitajte:

Znanost Blog, Dogmatski biheviorizam protiv „teorije ljubavi“ (2.dio), znanostblog.com, 2014.