Evolucijska teorija kao pomoć posrnuloj ekonomiji

Evolucijska teorija kao pomoć posrnuloj ekonomiji [9 minuta čitanja]

Aktualne teorijske paradigme unutar ekonomije ostale su bez kredibiliteta. One su u najboljem slučaju neuspješne u predviđanju kriza, a u najgorem , samo ih produbljuju. Može li evolucijska teorija učiniti bolji posao?

Naravno, ekonomisti su tražili pomoć iz drugih područja od svog osnutka. Ekonomija je uhvaćena u svojevrsnom ratu između dvije ideje: ideje da trebamo slobodno tržište i ideje da svaka zdrava ekonomija zahtjeva regulacije.

Pionir političke ekonomije iz 18. stoljeća, Adam Smith, posmatrao je ekonomiju kao sustav koji spreman sam sebe voditi tzv. ‘nevidljivom rukom’, oslanjajući se na svoje instrumente. Smith je također znao da je interes pojedinca ponekad loš za društvo u cijelosti. Industrijska revolucija i velika depresija kasnije će demonstrirati Smithovu zabrinutost. S druge strane, komunizam nam je pokazao kako previše regulacije dovodi ekonomiju do stagnacije.

Neki drugi znanstvenici mislili su kako matematička teorija može ispuniti prazninu nastalu u ekonomiji. Krajem 19. stoljeća, francuski matematičar i ekonomist Leon Warlas pokušao je izumiti fiziku društevenih ponašanja,  koja će biti usklađena s Newtonovim zakonima gibanja. 1874. takva teorija ugledala je svjetlo dana. Warlasova teorija, koja je kasnije postala poznata kao opća teorija ravnoteže, ipak je bila prepuna nedostataka. Njegov model napravio je mnogo pretpostavki u vezi ljudskih sklonost i sposobnosti, što je iziskivalo od ekonomista da o ljudima razmišljaju s previše ograničenja. Warlasova teorija temeljena je na zamišljenom stvorenju koje se često oslovljavalo kao Homo economicus. Osim restriktivnog razmišljanja o čovjeku, model je podrazumijevao i ograničavajuće razmišljanje o okolini koju nastanjuje Homo economicus.

Ova komplicirana, pretpostavkama prepuna teorija omogućila je Walrasu da namjesti matematički dokaz o hipotezi ‘nevidljive ruke’.

Projekt predstavljanja fizike kao društvenog ponašanja bio je osuđen na propast

Iako se većina znanstvenika slaže da Homo economicus gotovo i nema veze s homo sapiensom, do današnjeg dana opća teorija ravnoteže dominantna je ekonomska zamisao i politika. U svojem klasičnom eseju ‘The Methodology of Positive Economics’ (1953.) Milton Friedman uvjerava svoje čitaoce kako se predviđanja ortodoksnog modela mogu ispraviti čak i ako su pretpostavke krive.  Warlesova teorija propisuje ekstreman oblik laissez-faire i smatra kako bi gotovo sve bolje funkcioniralo ako se vlada ne bi uopće upletala (uključujući i predsjednike i premijere).

Trenutna ekonomska paradigma svoju dominantnost dijelom duguje činjenici da je formirana kao matematička teorija. Najveći izazov dominantnom modelu dolazi od bihevioralnih ekonomista, koji prizivaju ekonomsku teoriju temeljenu na Homo sapiensu, ne Homo economicusu. No, bihevioralni ekonomisti do sada su samo sastavili listu anomalija i paradoksa. Sami bihevioristi nemaju svoju vlastitu teoriju.

Ono što moramo znati kada govorimo o evolucijskoj teoriji je to da ona nije nalik Newtonovoj fizici. Newton je mogao ponuditi kompletan matematički opis kretanja nekoga tijela jer su njegova svojstva i interakcije bile relativno jednostavne. Kada interakcije postanu složenije, naša sposobnost opisivanja matematikom se raspada. Dobar i jednostavan primjer za to su vremenske prilike, koje je na duže staze teško predvidjeti. Još bolji primjer su kompleksniji sistemi kao što su biološki i ekonomski. Oni ne samo da su kompleksni, već mijenjaju svoja svojstva i interakcije tokom vremena.  Projekt predstavljanja fizike kao društvenog ponašanja bio je osuđen na propast.

Evolucionisti imaju konceptualni alat koji bi se moga primijeniti na proučavanje bilo kojeg dijela bilo kojeg organizma. Da bi to ostvarili oni postavljaju usporedno četiri pitanja glede funkcioniranja, povijesti, tjelesnog mehanizma i razvoja osobina.

Ono što je dobro za moj klan, ne mora biti dobro za moju zemlju. Ono što je dobro za moju zemlju ne mora biti dobra za globalno okruženje ili ekonomiju 

Ovakav način razmišljanja možda se čini neobičan ekonomskoj i državnoj politici, ali on se može primijeniti na ključne ekonomske koncepte, posebno kada shvatimo da evolucijska teorija uključuje učenje o kulturnoj evoluciji kao dodatku genetičkoj. Evolucijske paradigme osporavaju pretpostavke koje su duboko ukorijenjene u ortodoksnu ekonomsku teoriju. Na primjer, u evolucijskoj teoriji nije bitno kako se jedinke razmnožavaju u apsolutnim razmjerima. Jedino je bitno koliko one to dobro čine u odnosu na organizme koji primjenjuju alternativnu strategiju.

Osobine koje maksimiziraju prednosti pojedinca, u relativnom odnosu na članove njegove grupe, su najčešće različite od osobina potrebnih za funkcioniranje grupe kao koordinirane jedinice za ostvarivanje zajedničkih ciljeva.  Ono što je dobro za mene nije nužno dobro za moju obitelj. Ono što je dobro za moju obitelj ne mora biti dobro za moj klan. Ono što je dobro za moj klan nije nužno dobro za moju zemlju. Ono što je dobro za moju zemlju nije nužno dobro za globalno okruženje ili ekonomiju.

Na svakoj stepenici višestruke hijerarhije služenje samom sebi potkopava performanse zajednica višeg stupnja. Ovaj potencijalni sukob leži u srži svih teorija društvene evolucije i predstavlja veliki problem konceptu ‘nevidljive ruke‘. Ako su za evoluciju organizama visokog stupnja potrebni posebni uvjeti, kako je moguće održati ideju koja kaže da neregulirani osobni interesi pridonose općem dobru?

Ustvari, evolucijska teorija vodi nas prema vidljivom konceptu ‘nevidljive ruke’ , iako je on različiti od ekonomske verzije. Biološki svijet uistinu ima svoju verziju nevidljive ruke. Stanice, višestanični organizmi i kolonije insekata su društvene jedinice više razine koje funkcioniraju s odličnom preciznošću bez vođenja brige o jedinicama niže razine.

Ako ‘nevidljiva ruka’  djeluje u grupama ljudi, to je zbog slične povijesti selekcije, prvo na razini malih grupa prilikom naše genetske evolucije i nakon toga na razini velikih grupa tokom kulturne evolucije.

Čak i danas, većina ljudi pojam ‘društvenog Darwinizma’ u ekonomiji povezuje s okrutnim i nemilosrdnim pogledom na tržište. Iako je i stari pogled ekonomista zasigurno pogrešan, danas nastaje novi – onaj koji daje prednost suradnji.

Kad je Elinor Ostrom 2009. dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju, mnogi ekonomisti ostali su začuđeni. Gotovo anonimna osoba dobila je nagradu zbog toga što je pokazala kako korisničke udruge mogu upravljati zajedničkim vlasništvom. Ovo je, naravno,  bilo u kontrastu s ekonomskim uvjerenjima. Njen danji rad (prije smrti u 2012.) pokazao je kako osnovni principi dizajna grupe koji uspješno upravljaju zajedničkim resursima  slijede evolucijsku dinamiku suradnje kod svih vrsta. Oni također slijede i našu jedinstvenu povijest kao visoko kooperativnih bića.

Budućnost teorije

Većina ekonomista otvorena je prema novim spoznajama. Zapravo, ekonomisti  u većini slučajeva pretpostavljaju kako su njihove ideje sukladne s evolucijskom teorijom.  Evolucijske paradigme pružaju sredstvo za inteligentno upravljanje između ekstremnog  laissez-fairea i čvrste regulacije.

Kada govorimo o evolucijskim paradigmama moramo biti svjesni da je riječ o novim teorijskim spoznajama. Ni jedna teorija, u svojim početcima, nije davala odgovore na sva pitanja koja su postavljena. Ipak, s više vremena i prerada , ekonomisti bi se mogli početi slagati s biologom Thomasom Huxleyom koji je, nakon što se susreo s teorijom Charlesa Darwina, rekao: „Kako glupo od mene da se nisam toga sjetio“.

Izvori/dodatna čitanja

Posjetite online evolucijski magazin This View of Life za specijalno izdanje o ekonomiji s evolucijskog gledišta

Posjetite web-stranicu Evolucijskog Instituta, kako biste besplatno preuzeli trinaest članaka koji uključuju specijalno izdanje časopisa Journal of Economic Behavior

David Sloan Wilson – A good social Darwinism