Postoji li moral u uvjetima najtežih egzistencijalnih problema?
Postoji li moral u uvjetima najtežih egzistencijalnih problema?
Jeste li se ikad pitali zašto toliko volimo nevolje drugih? Naprosto volimo kada nama mrska osoba ne dobije posao, ne prođe na ispitu, ne postigne zacrtani cilj. Ponekad se radujemo tuđem neuspjehu iako taj osjećaj pokušavamo prikriti. To stanje svijesti potječe iz osjećaja za pravedno: najvjerojatnije se javlja kada netko dobije ono što zaslužuje, kao kad uobražena ili nepoštena osoba izgubi svoj imetak.
Na sreću, radost zbog tuđeg zla ne osjećamo kada izgori kuća siromašne osobe niti kad dijete padne niz stepenice, jer te žrtve nikada nisu ugrožavale našu vlastitu vrijednost. No, što se dogodi kada naše moralne vrijednosti dođu na kušnju? Što se dogodi kada osobni egzistencijalizam bude ugrožen? Možemo li i tada govoriti o ljudima kao moralnim osobama ili moral u takvim situacijama naprosto nestane?
Neki od najgroznijih , gotovo nevjerojatnih primjera mogu se naći u knjizi The Mountain People. Colin Turnbull opisuje istočnoafričko pleme Ik, koje se zbog gladi izopačilo do neljudskosti. Svako veselje kod plemena Ik bilo je na račun drugih. Urlali bi od smijeha kad bi netko pao, pogotovo ako je bio slab ili slijep, ili ako bi netko ostao bez hrane zbog maloljetnih skitnica koje se nisu libile nasilno otvoriti usta starcima i izvaditi im komade koje još nisu progutali. Ni djeca nisu bila pošteđena zla.
„Ljudi bi sa žudnim očekivanjem promatrali dijete koje puže prema vatri, a zatim bi prasnuli u veseli i sretni smijeh kad bi ono gurnulo koščatu ručicu u žar. Takvi trenuci bili su one malobrojne prilike u kojima se pokazala roditeljska ljubav: majka bi blistala od zadovoljstva što je njezino dijete izazvalo takvu radost i nježno bi ga izvukla iz vatre.“
Turnbull nijednom nije vidio da odrasli hrane djecu stariju od tri godine, ali je primijetio da ljudi jedu dalje od svojih domova kako ne bi morali s drugima dijeliti male količine hranu koju su imali. Primjećujući kako je pod takvim nepodnošljivim pritiskom bespredmetno tražiti moral i kako ništa ne smije stajati na putu opstanku, ovaj antropolog cinično opisuje moral kao “još jedan luksuz koji nam se čini prikladnim i ugodnim, a koji prihvaćamo kad si ga možemo priuštiti”.
Ono što najviše fascinira u tom depresivnom prikazu je činjenica da se, kad okolnosti izbrišu ljubav i suosjećanje, očito ne pojavljuje samo sebičnost nego i stvarno uživanje u tuđem jadu. Bi li se moglo dogoditi da ljudi doživljavaju radost zbog izjednačavanja sudbina, bez obzira na to donose li je događaji koji idu prema boljem ili gorem? Kad nam svima dobro ide, kopamo u potrazi za slabijima i želimo da i njima sudbina bude bolja. A kad smo i sami na rubu gladi, drago nam je vidjeti bilo kakvu nesreću oko sebe, jer to potvrđuje da loše nije samo nama.
Moguća povezanost suosjećanja i poštenja se malo istražuje, ali vezi sa sebičnošću pridaje se dosta pozornosti. Pokusi koje su Rober Weiss i njegovi suradnici radili s ljudima, pri čemu je namjeravana reakcija bila oslobađanje druge osobe od patnje, potvrdili su da “su korijeni altruističkog ponašanja tako duboki da ljudi ne samo da pomažu drugima već to smatraju i vrijednim”. Činjenica da osjećaj zadovoljstva često prati suosjećajna djela ni na koji način ne umanjuje njihovu narav usmjerenu prema drugima ako je tuđa dobrobit jedini način da se dobije nagrada.
Kad umirujemo dijete koje plače, grlimo ga i gladimo, ne pružamo sigurnost sebi, nego drugome. Pratimo djelovanje svoga ponašanja, pa nas dijete koje se počinje smijati kroz suze zbog naše šale ili škakljanja odmah ispuni zadovoljstvom. Ako je ljudsko suosjećanje doista “urođeni i neuništivi instinkt”, kako su ga nazvali David Hume, Arthur Schopenhauer, Adam Smith i drugi, onda je potpuno prirodno da u sebi sadrži i kompenzaciju, kao što je to slučaj kod spolnih odnosa i jela.
S tako ukorijenjenom suosjećajnošću jedino se u najekstremnijim okolnostima, poput onih kad ljudi izgube sva sredstva za život ili gladuju natrpani u koncentracionim logorima, događa da ona nestane. Ona postaje stvar prošlosti, bolna uspomena.
Jednu staricu iz plemena Ik, kojoj je Turnbull dao nešto hrane, iznenada su oblile suze, jer je zbog toga, kao što je rekla, počela čeznuti za “dobrim starim vremenima” kad su ljudi bili dobri jedni prema drugima. Ta opća dobrota hrani i vodi čitav ljudski moral. Pomoć drugima u nevolji nikada se neće subjektivirati kao dužnost bez sukladnog osjećaja koji vodi ljude da se zanimaju jedni za druge. Moralni osjećaji su prvi, a moralna načela druga.
Ljudsko suosjećanje nije bezgranično. Najradije se pruža vlastitoj obitelji ili klanu, ne tako rado drugim članovima zajednice, a nerado ili uopće nikako strancima. Isto se odnosi na pomažuće ponašanje životinja. Zato su objema kategorijama zajedničke ne samo spoznajna i osjećajna osnova, već i slična ograničenja u njihovom izražavanju.
Unatoč njezinoj krhkosti i selektivnosti, sposobnost da se brinemo za druge temelj je naših moralnih sustava. To je jedino svojstvo koje ne pristaje tako ugodno u hedonistički kavez u koji su filozofi, psiholozi i biolozi pokušali zatvoriti ljudski duh. Čini se da je jedna od najvažnijih funkcija morala čuvanje i njegovan te sposobnosti za brigu, omogućavanje njezinog rasta i širenje njezina dometa kako bi mogla učinkovito držati u ravnoteži ostale ljudske sklonosti kojima treba malo poticaja.
Izvor/dodatno čitanje:
Colin Turnbull, The Mountain People
Frans de Waal, Good Natured: The Origins of Right and Wrong in Humans and Other Animals (Prirodno dobri)
